Svekrva je dugo šutjela, a onda rekla: „Kod mene su. Molim te, nemoj još dolaziti.” Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju. Pitala sam zašto je muž odnio sve stvari i zašto mi se niko ne javlja, ali ona je samo ponavljala da se prvo smirim.
Sjela sam u automobil i odvezla se do nje. Pred kućom sam ugledala mužev automobil i dvije policijske patrole. Uletjela sam unutra očekujući svađu, a zatekla muža kako drži sina i razgovara s inspektorom. Na stolu je ležao moj stari telefon koji sam mjesecima držala u ladici.
Muž je prethodne večeri na njemu pronašao poruke nepoznatog čovjeka. U njima je pisalo da zna gdje živimo, kada ostajem sama s bebom i da će „uzeti ono što mu pripada”. Poruke nisu bile upućene meni, već prethodnoj vlasnici broja, ali posljednja je stigla prije samo dva dana i sadržavala fotografiju naše zgrade. Muž se uspaničio, odnio bebu kod majke i spakovao stvari kako napadač ne bi shvatio gdje smo otišli.
Bio je ljut na mene jer sam ranije prešutjela nekoliko čudnih poziva, misleći da su bezazleni. Ja sam bila bijesna jer me ostavio bez objašnjenja. Inspektor nas je prekinuo viješću da je muškarac već uhapšen. Pratio je broj telefona, ne znajući da ga više ne koristi žena koju je tražio.
Muž mi se izvinio što me je prestravio. Rekao je da je poruku o šetnji ostavio kako bi dobio vrijeme da policija provjeri prijetnju, ali nije očekivao da će postupak trajati satima. Vratili smo se kući tek uveče. Promijenili smo broj, brave i dogovorili se da više nikada strah ne rješavamo tajnama. Tog jutra mislila sam da mi je oteo dijete; zapravo ga je nespretno pokušavao zaštititi.
