Prislonila sam uho uz vrata i jasno čula jednu od njih kako govori: „Samo se pravi da ništa ne znaš. Ionako će pomisliti da smo opet mi.” Više nisam mogla izdržati. Otvorila sam vrata i zatekla ih kako sjede na podu, ali moje hrane nije bilo nigdje.
Počele su se braniti prije nego što sam ih išta pitala. Jedna je tvrdila da cijeli dan nisu izlazile, dok je druga krišom gledala prema hodniku. Pozvala sam ostale cimerke i gazdu. Tada smo odlučili pregledati snimak male kamere iznad ulaznih vrata, postavljene nakon nekoliko krađa bicikala u ulici.
Na snimku se vidjelo kako u kuću ulazi žena koju niko od nas nije poznavao. Imala je rezervni ključ, mirno je uzela moje kese iz kuhinje i otišla. Gazda je problijedio čim ju je ugledao. Bila je to njegova sestra, bivša stanarka koja je još imala ključ. Mjesecima je ulazila dok smo na predavanjima i uzimala hranu, kozmetiku i sitan novac. Nove djevojke su je jednom vidjele, ali im je zaprijetila da će ih gazda izbaciti ako išta kažu.
Njihov smijeh iza vrata nije bio likovanje. Panično su se smijale jer su znale ko je ukrao kese, a nisu imale hrabrosti ponovo se suprotstaviti toj ženi. Ipak, rekla sam im da ih strah ne opravdava što su šutjele dok smo optuživale jedna drugu.
Gazda je odmah promijenio brave, vratio nam novac i prijavio sestru policiji. Dvije djevojke su se izvinile i priznale da nisu trošile novac samo na cigare: većinu su slale bolesnoj majci. Dogovorile smo jasna pravila o čišćenju i zajedničkoj hrani. Te večeri vratila sam svoje kese, ali važnije od toga, u kući smo konačno vratile povjerenje.
