…ugledao čovjeka kako sjedi na stolici pored prozora. Nisam mu vidio lice, samo obris i ruke položene na koljena. Htio sam vrisnuti, ali čovjek je podigao prst prema usnama, a zatim pokazao na zid iza mog kreveta. Kada sam upalio lampu, stolica je bila prazna.
Roditelji su rekli da sam sanjao. Ipak, narednih noći iz zida se čulo tiho kuckanje. Otac je konačno pristao pomjeriti krevet. Iza ormara smo pronašli dio zida prekriven tapetom drugačije boje. Kada ju je skinuo, ukazala su se mala drvena vrata. Vodila su u usku, zazidanu prostoriju bez prozora.
Unutra nije bilo ničeg strašnog, samo stari kovčeg, vojni kaput i kutija pisama. Pripadala su prethodnom vlasniku kuće, čovjeku koji je godinama čekao sina nestalog tokom rata. Među pismima je bila fotografija dječaka sa istim madežom iznad obrve kakav je imao moj otac.
Majka je odmah pozvala baku. Nakon dugog ćutanja priznala je da je otac kao beba usvojen i da nikada nisu saznali ko su mu biološki roditelji. Dokumenti iz kovčega potvrdili su ono što niko nije mogao zamisliti: pokojni vlasnik kuće bio je njegov djed. Kuću smo kupili sasvim slučajno, ne znajući da se otac vratio u dom svoje porodice.
Od tog dana soba više nije bila hladna. Kuckanje je prestalo, a obris čovjeka nikada se nije pojavio. Otac je sačuvao pisma i pronašao rođake za koje nije znao. Ja i danas vjerujem da me starac nije želio uplašiti. Samo je sedam godina čekao da neko konačno otvori zid i vrati njegovu porodicu kući.
