Nisam joj odmah rekla ko sam. Pitala sam kako se zove čovjek s kojim živi, iako sam već znala odgovor. Onda sam izgovorila svoje ime i dodala da sam mu supruga petnaest godina. U slušalici se čulo samo disanje, pa zvuk djeteta koje je negdje u pozadini počelo plakati.
Rekao joj je da smo razvedeni i da zbog sina još koristim njegovo prezime. Fotografije koje joj je pokazivao bile su pažljivo birane. Na njima mene nije bilo. Poslala mi je njegovu posljednju poruku: pisao je da mu nedostaju, dok je za našim stolom govorio da nema dvadeset maraka za školski izlet.
Našle smo se sutradan u kafiću. Nije bilo scene koju bi on kasnije mogao prepričavati kao sukob dvije ljubomorne žene. Upoređivale smo datume, uplate i priče. Njoj je govorio da plaća moje dugove. Meni da sam nesposobna s novcem. Od našeg neznanja napravio je vrlo udoban život.
Prije nego što sam ga suočila s dokazima, prikupila sam dokumente i potražila pravni savjet. Uredila sam da mi buduća plata dolazi na moj račun. Nisam sinu pričala detalje njegove prevare. Rekla sam mu da odrasli rješavaju ozbiljan problem i da izlet nije propao zbog njega. Tih dvadeset maraka sam našla.
Muž je prvo poricao, zatim krivio mene što sam hladna, pa nju što je zahtjevna. Kada nijedna nije pristala na njegovu verziju, počeo je plakati. Priznao je da je dio zajedničkog novca godinama sklanjao. Nisam obećala oprost zato što je napokon izgovorio ono što su dokumenti već pokazali.
Danas iznajmljujem manji stan, ali za kupljeni hljeb više nikome ne polažem račune. Sa ženom iz drugog grada povremeno razmijenim poruku o djeci. Nismo postale najbolje prijateljice. Dovoljno je što nismo dozvolile da nas okrene jednu protiv druge. Šta biste teže oprostili: prevaru ili godine u kojima vas partner ubjeđuje da ste vi razlog što porodica nema novca?
