Jadničak ne zna da sam godinama prije njega živjela potpuno drugačijim životom i da priča koju sam mu ispričala nema mnogo veze sa istinom.
Na početku naše veze nisam planirala da ga lažem. Jednostavno me nikada nije pitao o prošlosti, a kada je jednom sam zaključio da prije njega nisam imala nikoga, nisam ga ispravila.
Vremenom je ta njegova pretpostavka postala priča kojom se ponosio pred svima. Svaki put kada bi nekome rekao kako je „imao sreće“, osjećala sam sve veću grižu savjesti.
Prije nekoliko dana sreli smo mog starog poznanika. Čim me ugledao, nasmijao se i rekao:
„Pa gdje si ti? Nisam te vidio još od onih naših ludih godina!“
Muž me pogledao zbunjeno i pitao: „Kakvih ludih godina?“
Pokušala sam promijeniti temu, ali poznanik je nastavio pričati. Tada sam shvatila da više nema smisla skrivati istinu.
Kad smo stigli kući, muž je zatvorio vrata, sjeo preko puta mene i samo rekao:
„Sad mi ispričaj sve. Od početka.“
