Adresa nas je odvela do male radionice na kraju grada. Na vratima nije bilo prezimena, samo natpis da se tamo popravljaju bicikli. Brat je htio otići čim smo parkirali. „Ako je mama imala neku tajnu, nisam spreman”, rekao je. I ja sam se plašila, ali poruka je izričito tražila da dođemo zajedno. Pokucala sam prije nego što se mogao predomisliti.
Otvorio nam je čovjek približno maminih godina. Predstavio se kao njen stari prijatelj iz škole. Nisu bili u vezi, kako je brat odmah pomislio. Mama mu je posljednjih mjeseci pomagala da osposobi radionicu u kojoj besplatno uči djecu popravljati bicikle. Znala je da brat i ja ne razgovaramo nakon njene bolesti i da oboje misle kako su uradili premalo. Čovjek je pokazao mali sto sa dvije koverte, obje naslovljene njenim rukopisom.
U mojoj je pisalo da je znala za moje noćne vožnje do bolnice, čak i kad sam govorila da sam zauzeta. U bratovoj da je znala kako je odbio bolji posao da ostane blizu nje, iako je glumio da mu se ponuda nije svidjela. Svako od nas je krio svoj trud jer je mislio da će drugome izgledati kao da traži priznanje. Mama je pisala: „Ne možete izmjeriti ljubav smjenama uz moj krevet. Samo se nadam da ćete jednog dana opet umjeti biti brat i sestra.”
Čovjek nam je potom pokazao dva stara bicikla koja je mama donijela iz našeg podruma. Na jednom sam nekad učila voziti, a na drugom je brat jurio iza mene i hvatao me kad padnem. Mama je htjela da ih zajedno popravimo i poklonimo djeci koja ih nemaju. Oboje smo se nasmijali kroz suze jer nijedno nije znalo držati alat kako treba. Zbog toga je i izabrala radionicu.
Ostali smo do mraka. Brat mi je priznao da je htio baciti telefon jer ga je svaka poruka vraćala na dan kad joj nije stigao odgovoriti. Rekla sam da ga razumijem, ali da nisam bila spremna izgubiti njen glas. Dogovorili smo se da napravimo kopiju poruka za oboje. Bicikle nismo završili tog dana. Vratili smo se naredne subote, zajedno, i prvi put poslije sahrane razgovarali o mami bez prebrojavanja ko je više volio.
