Imam 16 godina i cijeli život živim sa pričom koju nisam birao. Majka me je ostavila u bolnici odmah nakon što me rodila. Nikada me nije uzela u naručje, nikada nisam osjetio njen zagrljaj niti čuo da me nazove svojim sinom. Odrastao sam slušajući ružne riječi ljudi koji su mislili da dijete treba da odgovara za odluke svojih roditelja.
Ali imao sam oca.
Kada sam se rodio, imao je samo 17 godina. Bio je praktično dijete koje je preko noći moralo postati roditelj. Porodica, rodbina, pa čak i neki njegovi prijatelji govorili su mu da me ostavi. Govorili su da nema posao, novac ni uslove da podiže bebu.
„Predaj ga u dom. Imaš cijeli život pred sobom“, savjetovali su ga.
Ali moj otac nije pristao.
Godinama kasnije baka mi je ispričala da je tog dana samo rekao: „On nema nikoga osim mene. Ako ga i ja ostavim, ko će onda biti uz njega?“
Borili su se oko mene, ali tata nije odustajao. Radio je šta god je mogao, učio kako da me hrani, presvlači i uspavljuje. Dok su njegovi vršnjaci izlazili, on je noću sjedio pored mog krevetića.
A onda, samo nekoliko dana prije mog četvrtog rođendana, dogodilo se nešto što je promijenilo moj život.
Otac je doživio tešku saobraćajnu nesreću.
Sjećam se samo da ga nekoliko dana nije bilo kod kuće. Govorili su mi da je u bolnici i da će se vratiti. Svako jutro sam pitao kada tata dolazi.
Jednog dana baka je sjela pored mene, zagrlila me i počela plakati.
Tata se više nije vratio.
Odrastao sam kod bake, ali mi je ona sačuvala kutiju njegovih stvari. Kada sam napunio 16 godina, prvi put mi ju je dala.
Na dnu kutije pronašao sam pismo koje je napisao dok sam još bio beba.
Na njemu je pisalo:
„Ako jednog dana budeš čitao ovo, želim da znaš samo jedno – možda te je neko ostavio, ali ja sam te izabrao. I izabrao bih te ponovo, svaki put.“
Tada sam prvi put nakon mnogo godina zaplakao zbog čovjeka kojeg se jedva sjećam.
Više me ne boli kada mi neko kaže da me majka nije željela.
Jer sada znam da je postojao neko ko se protiv cijelog svijeta borio samo da bih ja ostao uz njega.
