U kutiji nije bilo zlata ni novca. Ležale su fotografija mlade žene, stara autobuska karta i desetine sitno ispisanih ceduljica. Na svakoj je pisalo koliko je majka tog mjeseca uspjela da odvoji za moje školovanje. Najstarija je bila iz godine kada sam se rodio.
Gledao sam one iznose, nekad dvije marke, nekad samo nekoliko kovanica. Majka mi je priznala da je godinama odvajala od svoje užine na poslu. Nije htjela da jednog dana odustanem od škole zato što smo siromašni. A onda je spustila pogled i dodala da je te zime morala da potroši skoro sve na očeve lijekove.
Naljutio sam se, ne na nju, nego na svijet. Rekao sam da mi ekskurzija ništa ne znači i da ne želim da ide u selo da moli ljude za pomoć. Ona me zagrlila i prvi put zaplakala preda mnom. Govorila je da dijete ne treba da nosi brige odraslih, ali sam ih već odavno nosio.
Sutradan sam učiteljici rekao da ne putujem. Nije me ispitivala pred razredom. Poslije časa me pozvala i predala mi kovertu. Unutra je bila uplaćena ekskurzija, bez imena osobe koja ju je platila. Pomislio sam da je majka prodala posljednju vrijednu stvar iz kuće.
Kada sam se vratio, vidio sam je za stolom s onom istom kutijom. Rekla mi je da ništa nije prodala. Učiteljica je pronašla mali fond bivših učenika koji pomažu djeci. Majka se nasmijala kao da joj je neko skinuo kamen sa srca. Izlet je bio lijep, ali pamtim samo kako mi je mahala ispred autobusa.
Danas čuvam tu kutiju u svom ormaru. U njoj je i prva plata koju sam ikada zaradio, kao podsjetnik da se ne zaboravlja odakle čovjek dolazi. Majka je ne želi uzeti, kaže da je to dokaz da se trud isplatio. Zar nije najveće bogatstvo imati nekoga ko je vjerovao u vas i kada niste imali ništa?
