Iz dnevne sobe sam čuo glas svoje žene: ‘Ne možemo mu više uzimati novac i praviti se da ne zna.’ Ukočio sam se. Nisam odmah ušao, jer sam u toj jednoj rečenici čuo nešto gore od onoga čega sam se plašio. Moj kum joj je odgovorio da još samo jedna uplata mora da prođe.
Kad sam otvorio vrata, oboje su problijedjeli. Na stolu nije bilo vina ni romantične večere, nego laptop i fascikla s mojim poslovnim papirima. Kum je bio knjigovođa moje male firme. Godinama sam mu povjeravao pristup računima, siguran da mi čuva leđa.
Žena je zaplakala i rekla da je prije dva mjeseca otkrila sumnjive isplate. Umjesto da mi odmah kaže, pristala je da mu pomogne da prikupi dokumente. Kum ju je ubijedio da ću izgubiti firmu ako saznam prije nego što uspije da vrati novac. Zato je dolazio kada sam odsutan.
Sjeo sam i zatražio da mi pokažu izvode. Novac je odlazio na račun firme za koju nikad nisam čuo. Onda sam primijetio ime vlasnice: bila je to kumova sestra. Nije više bilo mjesta priči o grešci. Kuma sam pitao koliko dugo traje prebacivanje, a on je šapatom priznao da je počelo prošle godine.
Ipak, žena nije bila bez krivice. Čuvala je njegovu tajnu i pustila me da mjesecima sumnjam u naš brak. Rekao sam joj da je istinu mogla donijeti meni, a ne čekati da je pronađem iza vrata vlastite kuće. Ona nije tražila opravdanje.
Već narednog jutra promijenio sam pristupe računima i angažovao nezavisnog računovođu i advokata. Kuma više nisam smatrao prijateljem. Sa ženom sam tek morao odlučiti možemo li ponovo razgovarati bez tajni. Ispostavilo se da me nije izdala onako kako sam pomislio, ali su mi oboje pokazali koliko skupo košta povjerenje dato bez provjere.
