U koverti nije bila oporuka. Mama je napisala: „Stan je prodala na moju molbu. Ako joj ikad kažeš da je lopov, prvo pročitaj šta sam ja uradila.” Brat je zastao na tom mjestu, a ja sam prvi put poslije pet godina poželjela da ništa nisam donijela. Znala sam da će ga naredna stranica boljeti više od naših svađa.
Prije prodaje mama je živjela sama, ali računi nisu bili najveći problem. Počela je zaboravljati uključen šporet i jednom se izgubila nekoliko ulica od kuće. Nije htjela u dom. Tražila je mali stan blizu mene, prizemlje, bez stepenica, gdje je mogla ostati samostalna uz moju svakodnevnu pomoć. Stari stan bio je prevelik i preskup za to. Na ugovoru je bio moj potpis jer je ona već tada znala da će joj uskoro biti teško razumjeti papire.
Brat je odmahnuo glavom: „Mogla si mi reći.” Mogla sam. Zvala sam ga šest puta one sedmice. Na svaku poruku odgovarao je da je zauzet, a poslije je prekinuo kontakt. Mama je, međutim, u pismu priznala i ono što ja nisam znala: godinama je krišom plaćala njegov kredit, novcem koji je čuvala za starost. Nije ga željela posramiti, pa je mene zamolila da nikad ne spominjem ni kredit ni njenu bolest. U koverti su bile uplatnice s datumima.
Moja kćerka je za stolom tiho pitala zašto baka nije htjela da se oni vide. Tada je brat spustio ugovor. Mama je u posljednjoj rečenici napisala da joj nije smetalo što je zaboravljala gdje drži ključeve. Najviše ju je plašilo da će djeca jednog dana pamtiti samo njenu imovinu, a ne kako se smijala dok je pravila palačinke. Brat je zaplakao prvi put otkako je umrla.
Nisam od njega tražila izvinjenje pred svima. Otišli smo zajedno do malog stana u kojem je provela posljednje mjesece. Na frižideru je još visila fotografija nas dvoje kao djece, zalijepljena njenim drhtavim rukama. Brat je dugo gledao u nju, a onda me zamolio da mu pokažem put kojim je svakog jutra šetala. Bilo je kasno da njoj pomogne. Za nas možda još nije.
