Kad sam prišao, vidio sam da pored nje sjedi dječak od možda desetak godina. Ispred njih dvije kutije pice, a komšinica maše meni kao da se ništa neobično ne dešava.
„Evo ga! Znala sam da ćeš doći“, rekla je.
Pitao sam je šta se desilo i da li je dobro.
Ona mi je pokazala dječaka.
„Našla sam ga ovdje samog. Sjedi već skoro sat vremena i plače. Kaže da čeka tatu, ali tata se ne pojavljuje.“
Sjeo sam pored njega i polako počeo razgovor. Dječak je znao broj telefona svoje majke, ali mu se telefon ispraznio. Pozvao sam je sa svog.
Čim je čula gdje je, žena je počela plakati.
Ispostavilo se da je dječakov otac trebalo da ga preuzme tog jutra. Međutim, završio je u bolnici nakon što mu je pozlilo na putu. Majka je bila na poslu i mislila je da je sin s njim.
Dvadesetak minuta kasnije dotrčala je pred piceriju i čvrsto zagrlila dječaka.
Zahvaljivala nam je bez prestanka.
Kada su otišli, pogledao sam komšinicu i rekao:
„A što ste zvali baš mene?“
Nasmijala se.
„Zato što si prošle zime meni nosio kese uz stepenice kada nisam mogla hodati. Znala sam da nećeš okrenuti glavu ni ovom djetetu.“
Ostao sam bez riječi.
A onda je gurnula drugu kutiju pice prema meni.
„Hajde sad jedi. Ohladiće se.“
Tog jutra sam krenuo misleći da komšinici treba moja pomoć.
Na kraju mi je pokazala koliko jedna mala usluga, koju sam odavno zaboravio, nekome može značiti.
