Kada sam otvorio vrata njihovog stana, očekivao sam da ću zateći nekoga ko cijeli dan leži, baš onako kako ju je kolega opisivao. Umjesto toga, djevojka je sjedila za kuhinjskim stolom sa laptopom, slušalicama i gomilom papira.
Prvo je izgledala iznenađeno što me vidi. Rekao sam da samo ostavljam stvari koje je kolega zaboravio na poslu. Tada sam primijetio dvije kutije pune nekih ručno spakovanih proizvoda.
Pitao sam da li radi nešto od kuće. Ona se nasmijala i rekla: „Da, već tri mjeseca.“
Objasnila mi je da je nakon otkaza počela da pravi malu internet prodavnicu. Nije još mnogo zarađivala, ali je svakog dana radila po desetak sati. Uz to je učila novi program preko interneta kako bi mogla da konkuriše za posao.
Bio sam potpuno zbunjen jer mi je kolega skoro svakodnevno pričao kako ona „ništa ne radi“.
Kasnije tog dana pitao sam ga zašto tako govori. Prvo se branio da ona „nije prava zaposlena“ jer radi od kuće. Onda je priznao da mu smeta što trenutno on donosi sigurnu platu i što se boji da će morati da izdržava oboje.
Rekao sam mu da bih, da sam na njegovom mjestu, prvo razgovarao s njom umjesto što je omalovažava pred kolegama.
Nekoliko sedmica poslije više se nije žalio. Pomislio sam da su riješili problem.
Onda je jednog jutra došao na posao potpuno utučen.
Djevojka ga je ostavila.
Ali ne zbog novca.
Veče prije pronašla je njegove poruke u grupnom chatu u kojima se mjesecima šalio na njen račun, slao fotografije neuredne sobe i pisao kako „živi sa lijenom kraljicom“.
Najgore je bilo što je upravo tog dana dobila ponudu za posao u firmi kojoj je mjesecima slala prijave. Plata je bila skoro duplo veća od njegove.
Kolega mi je pokazao posljednju poruku koju mu je ostavila:
„Nije problem što si sumnjao da ću uspjeti. Problem je što si želio da ne uspijem, samo da bi bio u pravu.“
Poslije toga više nikada nije pričao ružno o njoj. A nekoliko mjeseci kasnije čuo sam da je njena mala internet prodavnica nastavila da raste paralelno sa novim poslom.
