Kad sam spakovala njegove stvari, na dnu kofera pronašla sam mali blok s adresama hotela. Pored svake je bilo zapisano žensko ime, datum i iznos. Nisam znala šta da mislim dok nisam primijetila da su uz neka imena stajali i brojevi ugovora. Muž je ušao u sobu i ugledao blok u mojim rukama. Prvi put nije imao spremnu rečenicu.
Rekao je da su to klijentkinje s kojima je njegova firma pregovarala. Međutim, jedna od njih me sama pozvala sljedećeg jutra. Objasnila je da je moj muž uzimao novac obećavajući da će im osigurati posao u inostranstvu. Neke žene su mu vjerovale, a neke su pristale na susrete jer su se bojale izgubiti uplaćeni novac. Prema njenim riječima, slučaj je već prijavljen.
Odjednom su parfem, poruke i putovanja dobili mnogo mračniji smisao. Nije bilo dovoljno da odem zbog nevjere; morala sam zaštititi i sebe od mogućih posljedica njegovih postupaka. Sačuvala sam ono što sam pronašla i odnijela dokumentaciju nadležnima, umjesto da sama istražujem ljude s popisa. Muž je tvrdio da ga svi ucjenjuju.
Naš razgovor poslije toga bio je kratak. Rekla sam mu da ne želim život u kojem stalno provjeravam šta je laž, a šta istina. On je otišao kod roditelja, dok sam ja s djecom ostala u stanu. Porodici nisam iznosila neprovjerene optužbe, ali sam im jasno rekla da je povjerenje ozbiljno narušeno i da mi je potrebna podrška.
Nekad sam vjerovala da je najgore što partner može uraditi preljuba. Sada znam da čovjeka može slomiti i spoznaja da je živio kraj nekoga čije postupke uopšte ne poznaje. Ne znam kako će završiti istraga, ali znam da ne mogu čekati njen kraj da bih počela živjeti mirnije. Da li biste otišli odmah ili biste sačekali konačan odgovor nadležnih prije nego što donesete odluku?
