Ispod njenog imena bilo je dopisano moje. Istim plavim mastilom kojim sam tog jutra upisala cijenu popravke. Pitala sam čovjeka kako zna moje prezime. Pokazao je na radni nalog, ali papir je ležao okrenut naopačke, a ja mu nisam rekla ništa osim svog imena.
Rekao je da je vozio autobus iz novinskog isječka. Žena pred izlogom bila je posljednja putnica koja je ušla. Svi su tvrdili da je izgubio kontrolu zbog mokrog puta. On je znao da se okrenuo prema njoj jer mu je tiho izgovorila ime njegove mrtve majke.
Preživio je jedini. U bolnici su mu dali sako pronađen na obali i kartu iz njegovog džepa. Godinama ga je ostavljao na različitim mjestima, ali bi se uvijek pojavio pred njegovim vratima. Te večeri je u podstavi prvi put nastala rupa koju nije napravio. Zato je došao meni.
Nisam željela da slušam dalje. Izvadila sam kartu i pocijepala je. Svjetla su se ugasila, a iz izloga se začuo udarac, kao da je neko mokrim dlanom pritisnuo staklo. Kada su se ponovo upalila, oba komada karte ležala su spojena na stolu. Datum više nije bio stari. Bio je večerašnji.
Čovjek je tada priznao ono što je prećutao: u autobusu nije bilo dovoljno mjesta. Ženu je pustio unutra tek kada je obećala da će mu jednog dana vratiti uslugu. „Dala mi je da izađem iz rijeke“, šapnuo je. „Sad traži nekoga umjesto mene.“ Shvatila sam zašto me nije upozorio prije nego što sam dodirnula kartu. Pokušala sam pozvati policiju, ali na telefonu se umjesto glasa operatera čuo zvuk motora. Ispred radnje čovjek je stajao među putnicima i izbjegavao moj pogled.
Potjerala sam ga iz radnje, a sako zaključala u metalni ormar. Pred ponoć kroz praznu ulicu prošao je autobus bez svjetala. Zaustavio se pred izlogom. Vrata su se otvorila i iznutra se čulo moje ime. U isto vrijeme ormar je počeo da se puni vodom. Da li biste pokušali uništiti sako ili biste pošli za čovjekom koji je svjesno prenio svoj dug na vas?
