Policajci su ga izveli dok je vikao da je sve nesporazum. Kroz otvorena vrata njegovog stana vidjela sam desetine zvučnika, kablova i monitora. Na jednom ekranu bilo je moje ime, a pored njega precizan raspored svakog mog izlaska iz stana.
Inspektor me pitao koliko dugo me komšija prijavljuje. Kada sam rekla skoro dvije godine, pokazao mi je mali uređaj pronađen u ventilaciji između naših stanova. Snimao je zvukove iz mog doma i istovremeno emitovao buku u njegovom stanu. Tako je policiji mogao pustiti „dokaz“ kad god bi ih pozvao.
Ali zašto bi neko potrošio toliko vremena da mi uništi život? Odgovor je pronađen iza lažnog zida: kutije pune starih pisama upućenih ženi sa mojim imenom i prezimenom. Fotografije su prikazivale moju majku dok je bila mlada.
Komšija je tvrdio da je ona prije trideset godina obećala pobjeći s njim, a zatim nestala i udala se za mog oca. Kada sam se doselila, prepoznao je prezime i odlučio da me natjera da odem. Međutim, majka nikada nije živjela u ovom gradu i zaklela se da čovjeka ne poznaje.
Na jednom pismu primijetila sam detalj: rukopis je bio isti kao na anonimnim upozorenjima koja sam mjesecima dobijala ispod vrata. Grafolog je potvrdio da su sva pisma napisana nedavno. Komšija je izmislio cijelu ljubavnu priču.
Policija je zatim otkrila da stan u kojem živim nije slučajno izabran. Prethodna vlasnica nestala je prije pet godina, a komšija je falsifikovao njen potpis i prodao stan posredniku. Vjerovao je da su u zidovima ostali dokumenti koji ga mogu povezati s prevarom. Moje renoviranje moglo ih je otkriti, pa me je pokušavao otjerati prijavama.
Majstori su otvorili zid u spavaćoj sobi. Umjesto papira, pronašli su ženski kofer i diktafon. Na posljednjem snimku prethodna vlasnica govori: „Ako mi se nešto dogodi, nije kriv čovjek iz susjednog stana. On radi za mog brata.“
Svi smo mislili da je uhapšeni komšija glavni krivac. Bio je samo opsjednuti pomagač. Brat nestale žene bio je upravnik zgrade — čovjek koji mi je iznajmio garažu, imao rezervne ključeve i svakog dana ljubazno pitao da li je kod mene sada mirno.
Policija ga je pronašla u podrumu kako pokušava spaliti dokumente. Među njima je bio originalni kupoprodajni ugovor koji je dokazivao da stan nikada nije legalno prodat.
Kada je nestala vlasnica pronađena živa u inostranstvu, vratila se da svjedoči. Mogla je tražiti stan nazad, ali ga je prepisala meni kao nadoknadu za ono što sam preživjela.
Komšija koji me je dvije godine prijavljivao zbog izmišljene buke završio je u ćeliji pored čovjeka za kojeg je radio. A najveća ironija? Prvu noć u pritvoru prijavio ga je stražarima jer je preglasno hrkao.
