A onda je ona samo podigla pogled, nekoliko sekundi me nijemo posmatrala i potpuno mirno rekla:
„Dobro… priznajem. Ovo nisam očekivala.“
Već sam počeo da se smijem, ubijeđen da je moja glupa šala uspjela, kada je ona pokazala prema ulaznim vratima.
„Samo postoji jedan mali problem“, dodala je.
Okrenuo sam se — i ukopao.
Na vratima je stajala njena majka. Došla je nekoliko minuta ranije, otključala svojim ključem i očigledno čula naše glasove. Nisam znao gdje prije da gledam.
Bez riječi sam se okrenuo, potrčao nazad u kupatilo i zaključao vrata. Drugaričin smijeh čuo se kroz cijeli stan.
Kad sam se konačno obukao i izašao, njena majka je sjedila za stolom, pila kafu i mrtva ozbiljna rekla:
„Mladiću, sljedeći put kad nekoga budeš iznenađivao, prvo provjeri ko sve ima ključ od stana.“
Nikada u životu nisam tako brzo pocrvenio.
A drugarica? I danas, kad god kažem da me ništa ne može iznenaditi, samo se nasmije i pita:
„Da pozovem mamu?“
