U kutiji su bila pisma, nekoliko fotografija i narukvica s ugraviranim imenom Elena. Na prvoj slici moj dečko je stajao zagrljen s djevojkom. Nisu bili djeca. Na poleđini je pisalo: „Naše prvo ljeto“, uz datum od prije četiri godine.
Sjela sam na pod i pregledala ostatak kutije. Našla sam i umrlicu. Elena jeste poginula, ali nije bila njegova tetka. Bila je djevojka s kojom je planirao brak. Kada se vratio kući, kutija je stajala na stolu. Pogledao ju je, pa mene, i prvi put otkako ga poznajem nije pokušao odmah nešto da kaže.
„Nisam znao kako da ti objasnim“, izgovorio je poslije nekoliko minuta. Rekao je da je njenu smrt potisnuo, da porodica rijetko govori o njoj i da je, kada smo saznali da čekamo djevojčicu, pomislio kako bi joj tim imenom sačuvao uspomenu. Pitala sam ga zašto je onda izmislio tetku. Odgovorio je: „Znao sam da možda nećeš pristati.“
Upravo to me je zaboljelo. Nisam bila ljuta što je nekoga volio prije mene, niti što čuva uspomene. Bila sam ljuta jer mi je oduzeo pravo da odlučim znajući istinu. Rekla sam mu da naša kćerka neće dobiti ime koje sam prihvatila zbog laži. Spustio je pogled i, srećom, nije pokušao da me ubjeđuje.
Narednih dana razgovarali smo bez vikanja, ali mnogo teže nego ranije. Priznao je da još osjeća krivicu jer su se prije nesreće posvađali. Dogovorio je razgovor s psihologom. Nisam to prihvatila kao dokaz da je sve riješeno, nego kao prvi korak. Povjerenje se nije vratilo poslije jednog izvinjenja. Trebalo mi je da vidim da može govoriti istinu i kada mu je neprijatno.
Mjesec dana kasnije donio je prazan papir i rekao: „Hajde da napišemo imena koja se oboma sviđaju.“ Na mom spisku bila je Mila, a na njegovom takođe. Kutiju nije bacio. Nisam to ni tražila. Ostavio ju je među svojim stvarima, a na frižider smo zalijepili papir sa imenom naše kćerke. Prvi put sam osjetila da zajedno pravimo mjesto za nju, bez tajne koju bi morala nositi od rođenja.
