Kada su ljekari izgovorili da je moja žena trudna, kao da mi je neko ugasio svijet oko mene. Sve ono čime sam mjesecima opravdavao svoje ponašanje odjednom je nestalo. Nisam znao ni da je pokušavala da mi kaže, jer sam je posljednjih sedmica jedva slušao.
Ona me nije pogledala. Samo je pitala doktora da li je beba dobro. U tom trenutku sam shvatio da sam, dok sam jurio nešto prolazno, skoro uništio jedinu osobu koja je godinama bila uz mene.
Pokušao sam da joj se izvinim, ali nije željela da razgovara. Otišla je kod svoje sestre i rekla mi da joj treba vrijeme. Prvi put nisam imao pravo da se ljutim, ubjeđujem ili tražim novu šansu. Sve što sam mogao bilo je da prihvatim posljedice onoga što sam uradio.
Narednih mjeseci sam prekinuo svaki kontakt sa učenicom, priznao prevaru porodici i potražio stručnu pomoć zbog bijesa i ponašanja koje sam dugo umanjivao. Nisam to radio da bih je “vratio”, već zato što sam konačno shvatio kakav sam čovjek postao.
Na pregledima sam bio samo kada je ona dozvolila. Nekad bih sjedio na drugom kraju čekaonice i bio zahvalan što me uopšte pustila da dođem. Kada sam prvi put čuo otkucaje srca našeg djeteta, nisam mogao zaustaviti suze.
Danas još uvijek ne znam hoće li mi ikada oprostiti. Živimo odvojeno i razgovaramo uglavnom o bebi. Ali jednu stvar znam sigurno: najveća kazna nije bila to što sam izgubio njen zagrljaj, već saznanje da sam svojim rukama skoro uništio porodicu koju sam već imao.
