Na njegovo pitanje nisam odgovorio. Rekao sam mu da dođe kod nas i ponese objašnjenje za čestitku. Supruga je čula razgovor i sjela na krevet. Nije više spominjala drugi grad ni promijenjeni hotel. Samo je pitala možemo li prvo razgovarati bez njega. Nisam znao da li želi reći istinu ili dogovoriti novu verziju.
Veza je trajala godinu dana. Prvi susreti zaista su bili vezani za posao, ali su kasnije nastavili izmišljati seminare. Moj prijatelj je dolazio na dječije rođendane, pitao kako napredujem na poslu i pomagao mi birati poklon za nju. Dok sam slušao datume, sjetio sam se koliko puta sam mu zahvalio što je dobar prema našoj porodici.
Kada je došao, pokušao je reći da se sve dogodilo jer smo se supruga i ja udaljili. Zaustavio sam ga. O našem braku smo mogli razgovarati nas dvoje, ali on nije mogao moj umor pretvoriti u opravdanje za vlastite postupke. Pitao sam ga zašto me grlio na vratima dok je istovremeno s njom planirao putovanja. Nije mi mogao pogledati u oči.
Djeca su te večeri bila kod moje sestre. Nisam želio da nas slušaju kako preslagujemo godinu laži. Supruzi sam rekao da mi treba odvojeno stanovanje i vrijeme da razmislim. Nisam obećao pomirenje da bi razgovor bio mirniji. Prijatelju sam rekao da mi se više ne javlja, osim ako postoji nešto konkretno što moram znati zbog porodice.
Kasnije smo uz pomoć razgovarali o roditeljskim obavezama i razvodu. Djeci nismo davali zadatak da procjenjuju ko je kriv. Rekli smo da odrasli više neće živjeti zajedno, ali da ih oboje volimo. Najteža su bila obična jutra, kada bih napravio dvije kafe prije nego što se sjetim da više nismo u istoj kuhinji.
Čestitku sam sklonio s dokumentima. Nisam je čuvao da je iznova čitam, nego da u slabom trenutku ne ubjeđujem sebe da sam sve preuveličao. Više me nije boljela jedna hotelska soba, nego godina u kojoj su oboje gledali kako im vjerujem. Biste li teže preboljeli preljubu supružnika ili izdaju najboljeg prijatelja koji je sve vrijeme bio gost za vašim stolom?
