Godinama je roditeljima govorio da mu je ostalo još samo nekoliko ispita do diplome. Svakog mjeseca zvao bi oca i tražio novac za kiriju, školarinu, knjige, prijavu ispita i „obavezne troškove na fakultetu“. Roditelji nisu imali mnogo, ali nisu željeli da njihov sin osjeti nemaštinu. Otac je poslije redovnog posla radio dodatno, dok je majka štedjela čak i na namirnicama.
„Samo ti uči, sine. Mi ćemo se nekako snaći“, govorili su mu.
Ono što nisu znali bilo je mnogo gore nego što su mogli zamisliti. Njihov sin već godinama gotovo da nije ni ulazio na fakultet. Novac namijenjen studiranju trošio je na izlaske, skupu garderobu, telefone i društvo. Kad god bi ga pitali kada će diplomirati, imao je novi izgovor. Jednom je profesor bio kriv, drugi put težak ispit, a onda bi tvrdio da mu nedostaje samo jedan potpis.
Prošlo je šest godina, a diplome nije bilo.
Otac je počeo da sumnja kada je sin iznenada zatražio veliku sumu novca za navodnu završnu godinu. Odlučio je da mu ništa ne govori i sam ode na fakultet.
Na studentskoj službi pružio je podatke svog sina i zamolio da mu samo kažu da li je sve u redu. Radnica je nekoliko trenutaka gledala u računar, a zatim ga začuđeno upitala:
„Jeste li sigurni da je ovo ime?“
Otac je potvrdio.
„Vaš sin ovdje nije aktivan student već tri godine.“
Čovjek je ostao bez riječi. Sjeo je na klupu ispred fakulteta i pozvao suprugu. Nije znao kako da joj kaže da su godinama živjeli skromno zbog laži.
Ali kada se sin te večeri pojavio kod kuće, otac ga nije pitao za fakultet. Na sto je stavio samo jednu stvar koju je pronašao dok je pokušavao saznati gdje je završavao njihov novac.
Kada je majka vidjela šta je u pitanju, počela je da plače…
