…se nasmijala i rekla: „Pazi šta želiš.“
Mislio sam da je i dalje šala.
Ustala je, pustila neku staru pjesmu koju smo oboje voljeli kao tinejdžeri i počela da pleše po sobi potpuno pretjerano, kao da je na pozornici. Prvi put nakon mjeseci sam se iskreno nasmijao.
Onda je uzela ukrasnu masku koju sam imao na polici, stavila je preko očiju i pružila drugu meni.
„Ako već glumimo da nam je život film, hajde bar da odigramo scenu do kraja.“
Prihvatio sam.
Plesali smo po dnevnoj sobi, saplitali se, smijali i glupirali. U jednom trenutku muzika je stala. Ostali smo preblizu jedno drugom.
Njen izraz lica se promijenio.
„Moram ti nešto priznati“, rekla je.
Pomislio sam da će reći da se zaljubila u mene.
Umjesto toga, rekla je: „Ja sam znala da će te ostaviti.“
U sekundi mi je nestao osmijeh.
Objasnila mi je da ju je moja bivša djevojka nekoliko sedmica prije raskida zvala i rekla da planira otići. Zamolila ju je da mi ništa ne govori jer želi sama razgovarati sa mnom.
Moja drugarica je ćutala.
Bio sam bijesan. Pitao sam kako je mogla da me gleda mjesecima slomljenog i nikada mi to ne kaže.
Ona je zaplakala i odgovorila: „Zato što sam joj obećala. A onda sam vidjela koliko patiš i svaki dan mi je bilo sve gore.“
Te noći se ništa romantično nije desilo.
Naprotiv, prvi put nakon cijelog života prijateljstva posvađali smo se toliko da je otišla zalupivši vrata.
Nismo razgovarali skoro mjesec dana.
A onda mi je na rođendan donijela istu onu masku u kutiji. Na poleđini je napisala: „Bez maski od danas.“
Tada smo prvi put stvarno razgovarali o svemu — o bivšoj, o povjerenju, o nama.
Danas mi je i dalje najbolja prijateljica.
Samo što već šest mjeseci uz to nosi i prsten koji sam joj ja stavio na ruku.
