…je ta stolica nekada bila mjesto njegovog starijeg brata. Dolazili su petkom, uvijek u isto vrijeme. Brat ga je učio da vozi i pomagao mu da skupi novac za školovanje. Poginuo je nekoliko mjeseci prije nego što sam počela raditi, vraćajući se iz noćne smjene.
Dobar telefon koji smo komentarisali bio je bratov. Jaknu koju je stalno nosio naslijedio je od njega. Sve ono na osnovu čega smo ga proglasili razmaženim bogatašem pripadalo je čovjeku kojeg više nije imao. Kolega mi je to ispričao dok je brisao čaše, bez ijedne optužbe. Zbog toga me je bilo još više stid.
Kada je ponovo došao, ruke su mi drhtale dok sam spuštala piće. Rekla sam da sam čula za njegovog brata i da mi je žao. Klimnuo je, a onda pogledao praznu stolicu. „Ovdje mi je obećao da će doći na moju dodjelu diplome. Još nisam navikao da ne mogu da mu ispričam kako napredujem.”
Nisam izgovorila nijednu od spremnih rečenica o vremenu koje liječi. Samo sam ga pitala kako mu ide na fakultetu. Pričao je nekoliko minuta, prvi put gledajući nekoga umjesto druge čaše. Kada su momci iz ugla ponovo počeli dobacivati, zaustavila sam ih. Njegovu priču im nisam prepričala.
Narednog petka nije došao. Nije ga bilo ni sljedećeg, pa sam pomislila da sam pitanjima otjerala čovjeka kojem je trebao mir. Onda se jednog popodneva pojavio u košulji, s fasciklom ispod ruke i starijom ženom pored sebe. „Ovo je mama”, rekao je. „Položio sam posljednji ispit.”
Sjela je baš na stolicu na kojoj je ranije stajalo netaknuto piće. Naručio je dvije kafe. Dok sam ih donosila, izvadio je malu fotografiju brata i stavio je pored fascikle, dovoljno blizu da ga i majka vidi. Oboje su zaplakali, ali su se i smijali nečemu čega su se sjetili. Sačekala sam iza šanka, dajući im vremena. Druga šolja se tog dana polako praznila. A ja sam prestala misliti da o ljudima išta znam samo zato što ih svakodnevno gledam.
