Na sljedeći pregled otišla sam uvjerena da me privlači samo zbog načina na koji je brinuo o meni u bolnici. Međutim, čim me ugledao, lice mu se promijenilo. Pozvao me da sjednem i rekao da je primijetio koliko se često zakazujem, iako nalazi pokazuju da se oporavljam dobro. Bilo me stid. Htjela sam se izvinuti i otići, ali me zamolio da saslušam nešto što je odavno trebalo da mi kaže.
Ispričao mi je da je nakon moje operacije ostao u bolnici do jutra. Nije to učinio zbog neke posebne veze između nas, već zato što je godinama ranije izgubio sestru poslije slične hitne intervencije. Kad je vidio koliko sam uplašena, podsjetila sam ga na nju. Zato mi je nekoliko puta dolazio u sobu i strpljivo objašnjavao svaki nalaz. Ono što sam ja doživjela kao znak naklonosti, za njega je bio pokušaj da nekome pruži podršku kakvu njegova sestra nije dobila.
Nisam mu priznala koliko sam daleko otišla u mislima. Rekla sam samo da mi je njegovo ponašanje mnogo značilo. Onda je otvorio fasciklu i izvukao papirić koji sam mu, kako je rekao, ostavila pri otpustu. Na njemu je mojim rukopisom pisalo: „Hvala što ste me podsjetili da nisam sama.” Potpuno sam zaboravila da sam mu to napisala pod lijekovima, kroz suze. Sačuvao ga je kao podsjetnik da nekad jedna obična riječ može nekoga podići.
Na izlazu iz ordinacije srela sam ženu s dječakom. Osmjehnula mu se i rekla: „Tata, zakasnit ćemo.” Tada sam prvi put zaista razumjela da je njegov život već ispunjen ljudima koje voli. U meni se javila nelagoda, ali i neobično olakšanje. Nisam izgubila nikakvu ljubavnu priču; samo sam pogrešno imenovala zahvalnost i potrebu da me neko vidi u najtežem trenutku.
Prestala sam zakazivati preglede bez potrebe i potražila razgovor sa psihologinjom koja radi sa ženama poslije gubitka trudnoće. Mjesecima kasnije ponovo sam mu pisala, ovaj put samo da kažem da sam dobro. Odgovorio je kratko: „To je najljepša vijest koju sam danas čuo.” Tu poruku nisam sačuvala zbog njega. Sačuvala sam je da se sjetim dana kada sam počela vraćati sebe sebi.
