Kada je dijete treći put izgovorilo nečije ime, porodica je već bila prestravljena. Otac je legao u kovčeg prije nego što je išta bilo organizovano, uvjeren da će se ponoviti isto što se desilo sa dedom i babom.
Svi su čekali ponoć.
Dijete je sjedilo u dnevnoj sobi i igralo se kockama kao da se ništa ne dešava. Otac je svakih nekoliko minuta provjeravao sat i puls.
Ponoć je prošla.
Ništa.
Jedan sat poslije ponoći — opet ništa.
Otac je izašao iz kovčega, ljut i posramljen. Počeo je da govori da je sve bila slučajnost i da su bespotrebno preplašili cijelu porodicu.
Tada je zazvonio telefon.
Svi su se ukočili.
Javila se komšinica iz susjedne kuće. Rekla je da je njen suprug upravo preminuo od srčanog udara.
Porodica nije odmah shvatila zašto je to povezano sa djetetovim riječima.
Onda je komšinica kroz plač rekla nešto zbog čega je u sobi nastala potpuna tišina: „Ne znam kako da vam ovo kažem, ali prije mnogo godina vaš muž i ja smo imali vezu.“
Otac je problijedio. Majka je ispustila telefon.
Nakon nekoliko dana uradili su DNK test.
Ispostavilo se da čovjek kojeg je dijete cijeli život zvalo „tata“ nije njegov biološki otac. Komšija koji je te večeri preminuo bio je pravi otac.
Tada su svi shvatili da dijete nije pogriješilo.
Reklo je „tata“.
Samo niko nije znao na koga se ta riječ zapravo odnosila.
Ipak, priča tu nije završila. Porodica je odvela dijete psihologu jer su bili uplašeni njegovim izjavama. Nakon više razgovora pokazalo se da dijete nije imalo nikakvu nadprirodnu sposobnost.
Čulo je dijelove razgovora odraslih.
Deda je mjesecima pričao da je teško bolestan. Baba je imala zakazanu rizičnu operaciju. A dijete je nekoliko puta čulo majku kako u svađi sa komšijom govori: „Nemoj nikada da mu kažeš da si mu otac.“
Dijete nije razumjelo sve, ali je povezivalo riječi koje je čulo.
Porodica je od običnih dječjih rečenica napravila proročanstva.
Najstrašnija stvar na kraju nije bila ono što je dijete „znalo“, nego koliko odrasli često zaboravljaju da djeca čuju mnogo više nego što mislimo.
