Pored kreveta je uvijek držala uključen stari telefon, okrenut ekranom prema zidu. Prvih nekoliko puta govorila je da služi kao alarm i da ne voli da ga pomjera. Nisam obraćao pažnju, sve dok jedne večeri nisam primijetio sitno crveno svjetlo koje je treperilo kraj kamere.
Posegnuo sam za telefonom, a ona ga je zgrabila prije mene. Naglo se naljutila i rekla da joj ne diram privatne stvari. Tada je zazvonio drugi uređaj iz ladice. Na ekranu se pojavilo ime njenog muža.
Pomislio sam da nas je otkrio, ali ona se javila potpuno smireno. Razgovarali su kratko, gotovo poslovno. Kada je završila, zahtijevao sam da mi pokaže stari telefon. Nakon nekoliko minuta tišine priznala je da nas snima. U galeriji nisu bili samo naši snimci, nego desetine videa sa drugim muškarcima.
Rekla je da ih nikada nije ucjenjivala i da ih čuva „za sebe“. Nisam joj vjerovao. U porukama sam pronašao uplate, dogovore i spisak imena. Najgore od svega bilo je to što se među razgovorima pojavio i njen muž. On nije bio prevareni suprug. Znao je sve i pomagao joj da pronalazi muškarce koji imaju šta izgubiti.
Njih dvoje su snimke koristili kao osiguranje: nekome bi tražili novac, nekome uslugu, a nekome posao. Meni još ništa nisu tražili jer su prvo provjeravali ko sam i koliko mogu platiti.
Uspio sam sebi poslati nekoliko dokaza prije nego što mi je uzela telefon. Otišao sam bez rasprave i narednog jutra prijavio sve policiji. Sedmicu kasnije oboje su privedeni. Tek tada sam saznao posljednji detalj: čovjek kojeg sam smatrao njenim mužem uopšte joj nije bio suprug. Bio je njen poslovni partner, a prava porodica sa fotografija živjela je u drugom gradu.
