Sin je prepoznao prezime iz priče koju sam mu godinama pričao. Znao je da me jedan čovjek izvukao iz podruma i podijelio sa mnom posljednju bocu vode. Nije znao da je to otac žene kojom se upravo oženio. Mlada je koristila majčino prezime, a njen otac je živio daleko i rijetko govorio o ratu. Tek tog dana je odlučila pred nama izgovoriti puno ime.
Čovjek me zamolio da ne pravim govor. Nije želio da svadba njegove kćerke postane javno vraćanje u najteže dane. Rekao je da je došao samo da je vidi srećnu i da je mislio da će biti lakše otići prije nego što ga neko prepozna. Moj sin je prišao i pružio mu ruku. Umjesto riječi koje smo očekivali, iz džepa je izvadio mali, izgrebani sat. „Otac je htio da ovo ostane meni. Mislim da prvo treba da se vrati vama.”
To je bio sat koji mi je taj čovjek dao na rastanku, da znam kada da krenem prema sigurnom mjestu. Govorio je da mu ga vratim kad se opet sretnemo. Godinama sam ga tražio, ali sam znao samo ime i jedno prezime koje su drugi pogrešno zapisali. Sat sam ostavio sinu uz priču da me svaki dan podsjeća na nečiju hrabrost. Nikad nisam mislio da će ga baš on staviti u pravu ruku.
Mladin otac je otvorio poklopac i pogledao sitnu gravuru. Ispostavilo se da mu je sat poklonio otac koji se nije vratio iz rata. Zato ga nije mogao prodati ni kad nije imao ništa. A meni ga je ipak dao. Stajali smo nekoliko trenutaka bez riječi. Zamolio sam ga da sjedne s nama, ali nisam tražio da ikome objašnjava prošlost. Mlada mu je donijela stolicu i uhvatila ga pod ruku.
Kasnije, dok su mladenci plesali, rekao mi je da je strahovao da će ga sin gledati samo kao čovjeka iz tuđe teške priče. Pokazao sam mu kako ga mlada traži pogledom čim se nasmije. Za nju je bio otac koji je konačno došao. Sat je te noći ostao kod njega. Na prvoj porodičnoj večeri donio ga je ponovo i stavio između nas. Nismo ga više predavali kao dug. Bio je znak da smo stigli do stola za kojim više niko ne mora stajati kraj izlaza.
