Sat je još imao malu udubinu na kućištu. Otac ga je udario o ogradu dok me učio voziti bicikl. Prešao sam palcem preko nje i pitao bivšeg radnika gdje ga je našao. „Kod čovjeka kojem si ga prodao“, rekao je. „Vidio sam te kako izlaziš iz njegove radnje dan prije nego što si nam isplatio plate.“
Zvao se Milan. Kada sam ga otpustio, stajao je pred mojim stolom i pitao jesam li siguran da za njega nema ništa drugo. Rekao sam da nema. Otišao je bez svađe, ali sam znao da kod kuće ima dvoje djece. Poslije nisam imao hrabrosti da ga nazovem. Lakše mi je bilo zamišljati da me mrzi nego priznati da ne znam kako mu je.
Moja kćerka je za to vrijeme otvorila tortu. Na njoj je pisalo njeno ime, pravilno, s onim slovom koje su joj često izostavljali. Pitala je Milana kako je znao da voli jagode. „Tata je imao tvoju sliku na stolu, a ti si jednom došla u radionicu s punom kutijom jagoda“, rekao je. Ona se toga nije sjećala. Ja jesam.
Sjeo je i objasnio da je našao posao kod našeg nekadašnjeg kupca. Bolju platu, redovnu. Sat je otkupio na dvije rate. Pokušao sam ga vratiti, ali je zatvorio moju ruku oko kutije. „Posljednju platu nisi bio dužan dati prije roka. Mogao si taj novac sačuvati za sebe. Saznao sam šta si uradio tek kasnije.“
Tada sam mu priznao da nisam bio samo žrtva lošeg poslovanja. Predugo sam prihvatao poslove ispod cijene i skrivao dugove, uvjeren da ću sljedećim ugovorom sve popraviti. Moji radnici su zbog toga izgubili vrijeme i sigurnost. Milan je klimnuo glavom. Nije me tješio. „Znam. Ali nisi pobjegao kad je došlo vrijeme da nas platiš.“
Poslije torte rekao mi je da njegovom novom poslodavcu treba iskusan majstor. Običan radnik, bez kancelarije i titule. Prije nekoliko mjeseci možda bih to doživio kao poniženje. Tog dana sam pitao samo kada mogu doći na razgovor.
Kćerka je uveče rekla da joj je to bio najljepši rođendan jer sam se konačno smijao. Sat sam navio poslije dugo vremena. Da li biste vi imali snage prihvatiti pomoć od čovjeka kojem ste prethodno morali dati otkaz?
