„Bez lijeve šake“, završila je žena. Pitala sam je zašto nam to govori sada. Rekla je da je šaku izgubio mnogo prije smrti, u nesreći u pilani, i da ga zbog toga nikada ne bismo mogli zamijeniti s nekim drugim. Onda je zamolila da prekinemo razgovor. U pozadini sam čula kako neko kuca na njena vrata.
Te večeri muž i ja ostavili smo zavjesu otvorenu. Ispod kruške se malo poslije tri pojavila silueta. Nisam vidjela lice, samo čovjeka u dugom kaputu. U lijevoj ruci držao je malu platnenu vrećicu. Muž je krenuo prema vratima, ali sam ga uhvatila za rukav. Kada smo ponovo pogledali, dvorište je bilo prazno.
Ujutro smo uz stablo pronašli vrećicu s košticama i prstenom. U unutrašnjosti prstena bio je ugraviran datum. Odnijela sam ga prethodnoj vlasnici. Čim ga je vidjela, sjela je. „S ovim smo ga sahranili“, rekla je. Nisam mogla znati govori li istinu, ali njen strah nije ličio na predstavu.
Tada nam je priznala da krušku nije posadio muž, nego njihov sin. Umro je kao dječak, a otac je svake jeseni ostavljao jedan plod na njegovom praznom mjestu za stolom. Prodala je kuću jer više nije mogla podnijeti taj običaj. Ipak, i u novom stanu počela je da nalazi kruške. Zato je pristala na manju cijenu, samo da neko ostane u kući.
Vratili smo se i ponovo pregledali snimak. Stolica se pomjerala prema prozoru, ali iza nje se u odrazu stakla na trenutak vidjela mala figura. Muž je zaustavio video. Nije više govorio o promaji ni grešci kamere. Tog popodneva pod kruškom smo postavili klupu, a na sto uz prozor jednu praznu zdjelu.
Od tada se stolica ne pomjera. Ponekad se u zdjeli pojavi kruška, čak i kada nije sezona. Ne jedemo je. Odnesemo je pod drvo i ostavimo na klupi, kao da vraćamo nešto što nikada nije bilo naše. Kuću nismo prodali, ali zavjesu noću više ne zatvaramo. Da li biste mogli živjeti na mjestu koje čuva nečiju tugu ili biste otišli bez obzira na to što vam se ništa loše nije dogodilo?
