BRINULA SAM SE O STARCU IZ KOMŠILUKA TRI GODINE – A POSLIJE NJEGOVE SMRTI CIJELO SELO SE OKRENULO PROTIV MENE
Skoro tri godine brinula sam o starom komšiji koji je bio teško bolestan. Imao je tri sina, dvije kćerke i nekoliko unučadi, ali gotovo niko nije dolazio da ga obiđe.
Nosila sam mu ručak, kupovala lijekove, čistila kuću i vodila ga kod ljekara. Nisam tražila ništa zauzvrat.
Ljudi iz sela ipak su pričali da sve radim zbog njegove penzije i imanja.
Prije dva mjeseca starac je preminuo.
Na sahrani su se prvi put poslije mnogo vremena pojavila sva njegova djeca. Niko mi se nije ni javio.
Nekoliko dana kasnije na vrata mi je pokucao advokat.
„Gospodin vas je spomenuo u testamentu“, rekao je.
Otišla sam s njim očekujući možda neku sitnicu za uspomenu.
Kada je advokat pročitao testament, njegova djeca su skočila sa stolica.
Starac mi je ostavio malu kuću i dio zemlje.
„Znali smo! Zato si se brinula o njemu!“, povikao je njegov najstariji sin.
Pokušala sam objasniti da nisam ni znala za testament, ali niko nije želio da me sluša.
Tada je advokat izvadio još jednu kovertu.
„Ovo je pokojnik zahtijevao da pročitam samo ako njegova djeca optuže ovu ženu da se brinula o njemu zbog nasljedstva.“
U prostoriji je nastala potpuna tišina.
Advokat je otvorio pismo i počeo čitati starčeve posljednje riječi.
Poslije prve dvije rečenice niko od njegove djece više nije imao hrabrosti da me pogleda u oči.
