U sandučetu sam pronašla požutjelu kovertu na kojoj je očevim rukopisom pisalo: „Za moju kćerku Anu. Otvori kada više ne budem među živima.“
Ruke su mi drhtale dok sam vadila pismo. Otac nikada nije bio čovjek koji je mnogo govorio o osjećanjima, ali ono što je napisao natjeralo me je da sjednem na stepenice i zaplačem.
„Kćeri moja, ako ovo čitaš, znači da me više nema. Znam da će tvoj brat pokušati da te ubijedi kako sam mu sve ostavio. Nemoj mu vjerovati. Postoji razlog zbog kojeg sam posljednjih mjeseci života promijenio testament.“
Čitala sam dalje, a srce mi je sve jače lupalo.
„Tvoj brat je prije godinu dana došao kod mene i tražio da mu prepišem vikendicu. Rekao je da ima dugove i da će mu ljudi kojima duguje nauditi. Odbio sam. Tada mi je zaprijetio da će tebi i tvojoj djeci otkriti nešto što sam čuvao četrdeset godina.“
Zastala sam. Kakvu tajnu je naš otac mogao skrivati?
Na sljedećoj stranici pisalo je:
„Ana, tvoj brat već godinama zna da vikendica nije moja. Ja sam je samo čuvao za tebe. Tvoja pokojna majka kupila ju je novcem koji je dobila od svog oca, a prije smrti ostavila je dokument kojim je tebe odredila za nasljednicu. Tvoj brat je taj dokument pronašao i sakrio.“
Osjetila sam bijes kakav nikada ranije nisam osjetila.
Rođeni brat me je godinama gledao u oči, dolazio na ručkove, grlio moju djecu, a sve vrijeme planirao da mi uzme ono što mi je majka ostavila.
Odmah sam ga pozvala.
„Znam sve. Pronašla sam tatino pismo.“
S druge strane nastala je tišina.
„Ana, nemoj raditi ništa glupo. To što je tata napisao ne znači da je istina.“
„Kako te nije sramota? Mama mi je ostavila vikendicu, a ti je prodaješ!“
Tada je izgovorio nešto što me je potpuno slomilo.
„Ti stvarno misliš da ti je mama ostavila vikendicu zato što te je više voljela?“
Prekinuo je vezu.
Sutradan sam otišla kod advokata s očevim pismom. Nakon provjere dokumentacije saznali smo da je otac tri mjeseca prije smrti zaista sastavio novi testament.
Ali vikendica nije bila najvažnija stvar u njemu.
Advokat je otvorio fasciklu i rekao:
„Gospođo, vaš otac vam je ostavio i zemljište od šest hektara, dvije kuće i račun na kojem se nalazi velika suma novca. Međutim, postoji uslov koji morate ispuniti prije nego što bilo šta naslijedite.“
„Kakav uslov?“, upitala sam.
„Morate pronaći ženu po imenu Milica Jovanović.“
To ime mi ništa nije značilo.
Advokat je nastavio:
„Vaš otac je napisao da ta žena zna zašto je vaš brat toliko očajnički želio da dođe do vikendice.“
Dobila sam njenu adresu i istog dana krenula.
Na vratima stare kuće pojavila se žena od sedamdesetak godina. Kada sam joj rekla čija sam kćerka, oči su joj se napunile suzama.
„Znači, Petar je konačno umro… A ja sam mislila da će istinu odnijeti u grob.“
Pozvala me je unutra, otvorila staru kutiju i izvadila fotografiju moje majke s dvoje male djece.
Jedno dijete bila sam ja.
Drugo nije bio moj brat.
„Ko je ovo?“, upitala sam.
Žena je zaplakala.
„To je djevojčica koju je tvoja majka rodila prije nego što se udala za tvog oca.“
Nisam mogla doći do daha.
„Hoćete da kažete da imam sestru?“
Milica je klimnula glavom.
„Imaš. Ali to nije najveća tajna. Tvoj brat je prije šest mjeseci pronašao tu ženu. Obećao joj je polovinu nasljedstva ako mu pomogne da te izbaci iz porodične imovine.“
Bila sam zaprepaštena.
„Pa gdje je sada ta moja sestra?“
Milica me je pogledala pravo u oči.
„Ana, ti svoju sestru poznaješ cijelog života. Ona je žena kojoj si prije dvadeset godina povjerila svoju djecu dok si radila u inostranstvu.“
Srce mi je zastalo.
Jedina žena kojoj sam tada povjeravala djecu bila je moja najbolja prijateljica Vesna.
Ali Vesna je prije mjesec dana došla kod mene i molila me da nagovorim brata da što prije proda vikendicu.
Tada sam shvatila da su njih dvoje zajedno planirali prevaru.
U tom trenutku Milici je zazvonio telefon. Pogledala je ekran i problijedila.
„Ana, moraš odmah otići u vikendicu! Tvoj brat je tamo s Vesnom. Traže nešto što je tvoj otac sakrio ispod poda spavaće sobe.“
„Šta traže?“, upitala sam.
Milica je drhtavim glasom odgovorila:
„Dokument zbog kojeg bi tvoj brat mogao završiti u zatvoru. Ali najgore je što taj papir otkriva i pravu istinu o smrti vaše majke!“
Odjurila sam prema vikendici. Kada sam stigla, ulazna vrata bila su otvorena, a iz unutrašnjosti se čula žestoka svađa.
Prišla sam prozoru i čula brata kako viče:
„Da si prije dvadeset godina uradila ono što smo se dogovorili, Ana danas ne bi bila živa i sve bi pripalo nama!“
Ukočila sam se.
A onda se začuo Vesnin glas:
„Ćuti! Ona još ne zna da je onu noć, kada joj je majka umrla, upravo tebe vidjela kako izlaziš iz njene sobe!“
Tada sam shvatila da se iza borbe za nasljedstvo krije mnogo strašnija istina. I da sam možda cijeli život živjela pored čovjeka koji je imao veze sa smrću naše majke…
