„Kćeri moja, moram ti nešto reći dok još imam vremena. Znam da si godinama dolazila, brinula o nama i žrtvovala svoje vrijeme, dok je tvoj brat živio nekoliko stepenica iznad nas i rijetko silazio da pita treba li nam nešto.“
Mira ga je uhvatila za ruku.
„Tata, nemoj tako. Zoran radi, ima svoje obaveze. Ja sam dolazila jer vas volim, a ne zato što nešto očekujem.“
Starac je uzdahnuo i pogledao je očima punim suza.
„Baš zato, kćeri, želim da znaš da sam donio jednu važnu odluku.“
Iz ladice je izvadio kovertu.
„Ovo ćeš otvoriti kada mene više ne bude. Obećaj mi da nećeš prije.“
Mira je pokušala odbiti, ali otac je insistirao.
Tri mjeseca kasnije otac je preminuo.
Na sahrani je Zoran stajao pored sestre, ali već narednog dana počeo je govoriti o nasljedstvu.
„Miro, znaš da sam ja ostao u kući. Ti si se udala i otišla. Mislim da je pošteno da kuća pripadne meni.“
Mira ga je tužno pogledala.
„Zorane, tata još nije ni sahranjen kako treba, a ti već razmišljaš o imovini.“
„Lako je tebi pričati kad imaš svoju kuću“, odgovorio je hladno.
Nekoliko sedmica kasnije stigao je poziv od notara.
Kada su sjeli u kancelariju, Zoran se samouvjereno naslonio na stolicu. Bio je ubijeđen da će naslijediti porodičnu kuću.
Notar je otvorio testament i počeo čitati.
„Pokojni je ostavio pisanu izjavu u kojoj navodi da je njegova kćerka Mira godinama brinula o njemu i njegovoj supruzi, dok sin Zoran, iako je živio u istoj kući, gotovo nije učestvovao u njihovoj njezi.“
Zoran je nervozno prekinuo čitanje.
„Kakve to veze ima? Ja sam njegov sin!“
Notar je nastavio:
„U skladu sa svojom posljednjom voljom i zakonskim ograničenjima, pokojni je odredio da najveći dio imovine koji može slobodno ostaviti pripadne njegovoj kćerki Miri.“
Zoran je skočio sa stolice.
„ŠTA?! PA JA SAM ŽIVIO U TOJ KUĆI TRIDESET GODINA!“
Mira je ostala nepomična. Nije znala šta da kaže.
Tada se sjetila koverte koju joj je otac dao.
Drhtavim rukama izvadila ju je iz torbe i otvorila.
Unutra je bilo pismo.
„Moja draga Miro,
Znam da nikada nisi tražila ništa zauzvrat. Svaki tvoj dolazak, svaki lijek koji si donijela i svaka neprospavana noć ostali su u mom srcu.
Tvoj brat je mislio da se ljubav mjeri time ko živi u kući. Ali ja sam naučio da se ljubav mjeri time ko ostane uz tebe kada više ne možeš ništa pružiti zauzvrat.
Kuća je samo zid i krov. Ti si meni bila dom.“
Mira je počela neutješno plakati.
Čak je i notar na trenutak zastao.
Ali onda je iz koverte ispao još jedan dokument.
Bio je to ugovor o poklonu, potpisan prije nekoliko godina.
Kada je Zoran vidio datum i ime na dokumentu, lice mu je problijedjelo.
„NE… OVO NIJE MOGUĆE! TATA MI NIKADA NIJE REKAO!“
Mira je pogledala papir i shvatila da je otac godinama čuvao još jednu veliku tajnu.
A ONO ŠTO JE PISALO U UGOVORU PROMIJENILO JE ODNOS BRATA I SESTRE ZAUVIJEK…
NASTAVAK SLIJEDI…
