U početku sam mislila da muž nešto popravlja na tavanu i da zato izbjegava razgovor. Ali noć kada sam našla cipele promijenila je sve. Blato na njima bilo je svježe, iako napolju danima nije padala kiša. Na đonu sam ugledala sitne komadiće crvene cigle, kakve su bile samo u starom dijelu kuće koji je njegov otac davno zazidao.
Sačekala sam da ode na posao, uzela baterijsku lampu i popela se stepenicama. Iza gomile kutija nalazila su se mala vrata, skrivena ispod poderane zavjese. Bila su otključana. Iza njih nije bilo duhova ni životinja, već uska prostorija s krevetom, bocama vode i dječjim crtežima zalijepljenim za zid.
Na jednom papiru bila je nacrtana naša kuća. Ispod crteža stajalo je: „Tata kaže da ne smijem dolje dok ona ne sazna.“ Srce mi je stalo. Mi nismo imali djecu. Barem sam ja tako vjerovala.
Kad se muž vratio, nisam vrištala. Spustila sam crtež na sto i čekala. U trenutku je problijedio. Priznao je da je prije našeg braka imao sina i da mu je dječakova majka nedavno završila na liječenju. Plašio se da ću otići ako saznam, pa ga je nekoliko dana skrivao kod nas. Dječak je, po njegovim riječima, tog jutra bio kod tetke.
Mislila sam da je to najgori dio priče, sve dok nisam nazvala broj tetke koji mi je dao. Žena s druge strane rekla je da ne zna o kakvom dječaku govorim. Muž mi je otrgnuo telefon iz ruke i prvi put u životu zaprijetio da se ne petljam.
Sada sjedim u kuhinji i gledam u stepenice. Iz mraka se ponovo čuju lagani koraci, ali muž je večeras na službenom putu. Na stolu me čeka još jedan dječji crtež, ostavljen dok sam bila u kupatilu. Na njemu smo nas troje, a ispod piše: „Ona zna, ali još ne zna sve.“ Kome da vjerujem i šta bih mogla pronaći ako se opet popnem?
