Kada sam se vratio sa posla, ulazna vrata bila su širom otvorena. Iz kuće se čula muzika, a ispred su stajala tri nepoznata automobila. Pomislio sam da su brat i sestra napravili zabavu bez pitanja. Popeo sam se na njihov sprat i zatekao desetak ljudi kako iznose kutije i stari namještaj.
Bijesno sam ugasio muziku i zatražio objašnjenje. Djevojka je problijedjela, a njen brat mi je pružio fasciklu. Rekao je da prvo pogledam račune. U fascikli su bile fotografije trulih greda, napuklih cijevi i električnih kablova koji su mogli izazvati požar. Dok sam radio, oni su primijetili da je kuća u mnogo gorem stanju nego što se spolja vidi.
Ljudi koje sam zatekao nisu bili gosti. Bili su njihove kolege sa građevinskog fakulteta i majstori koji su dobrovoljno došli da poprave najopasnija mjesta. Namještaj su iznosili kako bi došli do poda kroz koji je prodirala voda. Kada sam pitao odakle im novac, brat je priznao da su posljednja tri mjeseca štedjeli svaku marku i da struja zapravo nije koštala 120, već oko 70 eura. Razliku su ostavljali za materijal.
Ostao sam bez riječi. Dao sam im krov nad glavom, a oni su meni spasili kuću. Ipak, tražio sam da ubuduće ništa ne rade bez mog dopuštenja. Tada je djevojka izvadila još jedan papir: statičar je utvrdio da balkon nije siguran i da sam samo nekoliko dana ranije mogao propasti kroz njega.
Zajedno smo završili najhitnije radove. Nisam im više dozvolio da plaćaju ni struju, ali su odbili živjeti potpuno besplatno. Dogovorili smo se da vode računa o kući dok ja radim. Primio sam ih kao podstanare, a za nekoliko mjeseci postali su porodica koju nikada nisam imao.
