…ostavila desetine pisama, uredno povezanih izblijedjelom plavom trakom. Na vrhu je stajala fotografija dječaka od možda pet godina. Imao je bakine oči i isti mali ožiljak iznad obrve koji imam ja.
Majka je sjela na pod čim ga je ugledala. Rekla je da ne poznaje dijete, ali ruke su joj se tresle. U prvom pismu baka se obraćala nekome po imenu Milan i molila ga da joj oprosti što ga nije mogla zadržati.
Tokom velike poplave, mnogo prije nego što se moja majka rodila, baka je ostala sama sa bebom. Bez kuće, posla i porodice koja bi joj pomogla, pristala je da dječaka privremeno smjeste kod imućnog bračnog para. Kada je došla po njega, oni su već otišli iz grada i promijenili mu prezime.
Četrdeset godina ga je tražila. Pisma u fioci bila su ona koja su se vraćala neotvorena. Posljednje, napisano nekoliko dana prije smrti, nije imala snage poslati. Na koverti je ipak stajala nova adresa.
Poslali smo ga mi. Tri sedmice kasnije pred kućom se pojavio sijedi čovjek sa istim ožiljkom. Nije pitao za nasljedstvo niti za kuću. Iz džepa je izvadio malu drvenu igračku i rekao da je cijeli život čuva jer mu je rečeno da ju je napravila njegova majka.
Baka mu nije dočekala zagrljaj, ali je kredenac uradio ono što ona nije uspjela izgovoriti. Njena posljednja riječ nije označavala komad namještaja koji je voljela. Bila je to posljednja putanja do sina kojeg nikada nije prestala tražiti.
