Poštaru je priznala da već mjesecima nije podigla lijekove koje joj je doktor propisao. Govorila je da je dobro, da je zdravlje služi, ali joj penzija ne može biti dovoljna i za lijekove i za moje školovanje. Nisam znao šta me više zaboljelo, njene riječi ili mirnoća kojom ih je izgovorila.
Te noći nisam mogao zaspati. Sjećao sam se kako mi je kupila patike za početak škole i rekla da ih je dobila na rasprodaji. Sada sam shvatio da je za njih ostavila dio svog liječenja. Ujutro sam uzeo njen stari sat i krenuo prema centru, odlučan da ga prodam.
Zlatar je sat prevrnuo nekoliko puta. Rekao je da nije skup, ali je primijetio ugravirano ime na poleđini. Prepoznao je mog djeda: bili su prijatelji iz mladosti. Kada sam mu ispričao zašto prodajem sat, dugo me gledao bez riječi.
Nije ga kupio. Umjesto toga, odveo me do apoteke i platio bakine lijekove za taj mjesec. Rekao je da je moj djed nekada pomogao njegovoj porodici kada niko drugi nije htio. Molio me da baki kažem istinu, jer bi je laž povrijedila više od nemaštine.
Baka je plakala kada sam se vratio. Nije plakala zbog lijekova, nego zato što sam pokušao prodati jedinu uspomenu na djeda. Stavila mi je sat u ruku i rekla da se ne mjeri vrijednost čovjeka po onome što posjeduje, već po onome što je spreman učiniti za drugoga.
Danas taj sat još radi. Svakog jutra ga navijem i sjetim se nje, tople kuhinje i one rečenice da nije gladna. Kada sam počeo zarađivati, prva stvar koju sam učinio bila je da joj napunim frižider. Ima li išta bolnije od saznanja koliko su naši najbliži ćutke trpjeli zbog nas?
