Na krštenici je stajalo moje ime, ali prezime koje nikada ranije nisam čula. Datum rođenja bio je šest mjeseci raniji od onoga koji sam cijelog života slavila. U dnu papira bio je potpis žene koja je prisustvovala krštenju. Prepoznala sam bakin rukopis, pa sam odmah pozvala majku i tražila objašnjenje.
Majka je prvo tvrdila da je riječ o tuđem djetetu. Tek kada sam pročitala broj matične knjige, utihnula je. Rekla mi je da sam kao beba dospjela u našu kuću poslije velike poplave, kada se susjedna porodica raselila. Moji biološki roditelji nisu poginuli, kako sam u prvi mah pomislila. Baka ih je pokušavala pronaći, ali je trag nestao.
U platnenoj kesi pronašla sam i nekoliko pisama. Jedno je potpisala žena po imenu Danica. Pisala je da će doći po kćerku čim joj muž nađe posao i smještaj. Posljednje pismo stiglo je dvije godine kasnije, a na njemu je bilo napisano: ‘Molim vas, samo mi odgovorite da je zdrava.’ Poštanska marka bila je netaknuta. Baka nikad nije poslala odgovor.
Pomislila sam da ju je baka svjesno spriječila da me pronađe. Ali na posljednjoj strani stare sveske opisala je nešto drugo: majka je presrela pismo, uplašena da će izgubiti dijete koje je već zavoljela. Baka je sačuvala sve dokaze, nadajući se da ću jednog dana sama odlučiti. Iznenada sam razumjela zašto je ogledalo bilo okrenuto zidu: iza njega je bio skriven cijeli moj početak.
Majka je sutradan došla pred kuću i dugo plakala. Rekla je da je moja biološka majka prije pet godina ostavila posljednju adresu u drugom gradu. Nisam znala da li da zagrlim ženu koja me odgojila ili da je pitam zašto mi je oduzela toliko vremena. Šta biste vi učinili: potražili pravu majku odmah ili prvo pokušali razumjeti onu koja vas je podizala?
