STARIJI ČOVJEK NAM JE POKUCAO NA PROZOR AUTOMOBILA I REKAO DA ODMAH ODEMO — KADA SAM POGLEDAO PREMA NAPUŠTENOJ KUĆI, ZANEMIO SAM
Imao sam dvadeset godina kada sam upoznao Milicu.
Bila je moja prva prava ljubav i u to vrijeme bio sam uvjeren da ćemo ostati zajedno cijelog života.
Živjeli smo u malom mjestu u kojem svi svakoga poznaju, pa gotovo nikada nismo imali privatnosti.
Zato smo jednog ljeta pronašli svoje mjesto.
Iza sela se odvajao stari zemljani put koji je vodio prema kući napuštenoj još prije nego što smo se rodili.
Put je bio zarastao, kuća oronula, a najbliži susjedi bili su nekoliko kilometara dalje.
Savršeno mjesto za dvoje zaljubljenih mladih ljudi.
Gotovo svake večeri parkirao bih automobil ispod velikog oraha.
Slušali bismo muziku, razgovarali, grlili se i pravili planove za budućnost.
Nikada tamo nisam vidio drugog čovjeka.
Sve do jedne avgustovske večeri.
Bilo je blizu ponoći.
Milica i ja smo razgovarali kada je neko tri puta pokucao na prozor sa moje strane.
Trgao sam se toliko da sam gotovo udario glavom.
Pored automobila je stajao stariji čovjek.
Imao je sijedu kosu, izborano lice i stari tamni kaput, iako je napolju bilo prilično toplo.
Spustio sam prozor nekoliko centimetara.
„Izvolite?“
Čovjek se sagnuo.
„Uzmi djevojku i idi.“
Pomislio sam da je vlasnik zemljišta.
„Izvinite ako smetamo. Odmah ćemo otići.“
„I nemojte više dolaziti.“
Nešto u njegovom glasu natjeralo me da pitam:
„Zašto?“
Pokazao je prema staroj kući.
„Pogledaj gornji prozor.“
Okrenuo sam glavu.
Kuća je bila možda pedesetak metara od nas.
Na spratu je postojao samo jedan prozor koji još nije bio razbijen.
Iza stakla sam vidio slabo svjetlo.
A onda siluetu.
Neko je stajao unutra.
„Milice… vidiš li ono?“
Vidjela je.
Starac se ponovo nagnuo prema prozoru.
„Već nekoliko večeri vas neko posmatra.“
Krv mi se sledila.
„Ko?“
„Ne znam.“
„Zar kuća nije napuštena?“
„Jeste.“
Upalio sam automobil.
Kada sam ponovo pogledao prema kući, silueta je nestala.
Okrenuo sam se da zahvalim starcu.
Ali ni njega više nije bilo.
Odvezli smo se i te noći se zakleli da se nećemo vratiti.
Ipak, sutradan mi radoznalost nije dala mira.
Po danu sam otišao do čovjeka koji je živio najbliže tom području.
Opisao sam mu starca.
Čovjek me čudno pogledao.
„Kažeš sijeda kosa, poguren, tamni kaput?“
„Da.“
„Je li imao ožiljak ovdje?“
Pokazao je lijevu stranu lica.
Nisam bio siguran, ali činilo mi se da jeste.
Čovjek je ušao u kuću i vratio se sa starom fotografijom.
Na njoj je stajao isti čovjek.
Prepoznao sam ga odmah.
„To je on.“
Domaćin je zaćutao.
„Nemoguće.“
„Zašto?“
„Zato što je to Milan. On je posljednji živio u toj kući.“
Pogledao sam prema napuštenoj kući u daljini.
„Gdje je sada?“
Čovjek me pogledao pravo u oči.
„Umro je prije skoro deset godina.“
Nasmijao sam se jer sam mislio da me pokušava uplašiti.
Ali on se nije smijao.
Ispričao mi je da je Milan posljednje godine života proveo gotovo potpuno sam.
Nakon njegove smrti kuću niko nije želio.
„Onda sam sinoć vidio nekog ko mu liči“, rekao sam.
„Možda.“
Nisam želio dalje raspravljati.
Prije odlaska pitao sam ga zna li ko bi mogao boraviti u kući.
Tada se uozbiljio.
Rekao je da su ljudi posljednjih sedmica primjećivali nepoznat automobil u okolini.
Pozvali smo policiju.
Ono što su pronašli objasnilo je barem dio priče.
U napuštenoj kući zaista je neko boravio.
Na spratu su pronašli madrac, hranu, baterijske lampe i nekoliko naših fotografija snimljenih izdaleka.
Na njima smo bili Milica i ja.
Neke fotografije bile su stare sedmicama.
Neko nas je zaista posmatrao.
Osobu koja je boravila tamo nisu pronašli.
Nikada nisam saznao ko je bio čovjek koji nam je te večeri pokucao na prozor.
Možda je samo nevjerovatno ličio na pokojnog Milana.
Možda sam zbog mraka pogrešno zapamtio njegovo lice.
Za sve postoji neko razumno objašnjenje.
Ali jednu stvar znam.
Da tog starca nije bilo, Milica i ja bismo vjerovatno još satima ostali parkirani ispred kuće u kojoj je nepoznata osoba nedjeljama sjedila iza prozora i fotografisala nas.
Nikada se više nisam vratio na to mjesto.
A kada danas prolazim glavnim putem nedaleko odatle, uvijek pogledam prema staroj kući.
I svaki put se sjetim iste rečenice:
„Uzmi djevojku i idi odavde.“
