A on je rekao: „Ne znam da li je još uvijek prava osoba za mene.” Osjetila sam kako mi se pod pomjera. Njegova drugarica je zaćutala, a ja sam prislonila uho uz vrata, spremna da čujem ime druge žene.
Nastavio je: „Posljednjih mjeseci zaboravlja stvari. Jednom je ostavila uključenu ringlu, drugi put nije znala kojim putem da se vrati kući. Ne želim da ostanem zato što je pametna ili lijepa. Želim da ostanem čak i ako jednog dana zaboravi ko sam.”
U tom trenutku sjetila sam se svih ceduljica koje je lijepio po kući, fotografija s datumima i pitanja koja mi je postavljao kao da me ispituje. Mislila sam da me kontroliše. Zapravo je mjesecima bilježio simptome koje sam ja odbijala priznati.
Njegova drugarica bila je neurolog. Razgovor koji sam prisluškivala nije bio romantičan, nego dogovor da me nagovore na pregled. Izašla sam iz skrovišta bijesna i uplašena. Vikala sam da nisam bolesna, sve dok me muž nije pitao koji je danas datum. Pogriješila sam mjesec.
Pregledi su pokazali rijedak, ali izlječiv poremećaj izazvan pritiskom na mozak. Da smo čekali još nekoliko mjeseci, posljedice su mogle postati trajne. Operacija je zakazana odmah.
Prije nego što su me odvezli u salu, pitala sam ga isto pitanje: „Kako znaš da sam još uvijek prava osoba za tebe?” Poljubio me u čelo i rekao: „Ne znam. Znam samo da te svaki dan ponovo biram.” Kada sam otvorila oči poslije operacije, njegovo lice bilo je prvo što sam prepoznala. Tada sam shvatila da najljepši odgovor nije onaj koji hrani ponos, nego onaj koji ostane kada se sve drugo počne gubiti.
