Odlučila je da poslije njene smrti stan i ordinacija ne pripadnu nikome iz porodice, već da sve ostavi jednoj humanitarnoj organizaciji koja pomaže djeci bez roditeljskog staranja.
Kada je to rekla bratu, nastao je haos.
„Znači, tuđoj djeci ćeš ostaviti sve, a mojoj ništa?!“ vikao je.
Ona mu je mirno odgovorila:
„Od roditeljskog nasljedstva sam se odrekla u tvoju korist. Ovo što danas imam zaradila sam sama.“
Nakon toga nisu razgovarali mjesecima.
A onda joj je jednog jutra na vrata ordinacije došao mladić od dvadesetak godina.
„Tražim doktoricu“, rekao je.
Kada ga je ugledala, potpuno je problijedjela.
Zatvorila je ordinaciju i odvela ga u kancelariju.
Kasnije mi je priznala da ga poznaje.
Prije više od dvadeset godina imala je kratku vezu koju je godinama skrivala od porodice.
Ostala je trudna.
Zbog teške životne situacije dijete je nakon rođenja dato na usvajanje.
Nikada se nije udala upravo zato što tog sina nikada nije prestala tražiti.
Mladić ju je pronašao preko starih dokumenata.
Uradili su DNK test.
Rezultat je potvrdio da je zaista njen sin.
Kada je njen brat saznao, odmah se pojavio.
Ali nije došao da se pomiri.
Prvo pitanje bilo mu je:
„A šta će sada biti sa stanom i ordinacijom?“
Komšinica ga je samo pogledala i rekla:
„Sada više ne moraš brinuti kome ću ostaviti ono što sam cijeli život stvarala.“
Nekoliko dana kasnije promijenila je testament.
A kada je brat saznao čije ime sada stoji u njemu, poslije godina svađe ostao je bez ijedne riječi…
