GODINAMA SU MI GOVORILI DA JE MOJ OTAC NESTAO U RATU – A ONDA JE STIGLO PISMO ZBOG KOJEG JE MAJKA PALA NA KOLJENA
Imao sam nepunih pet godina kada je moj otac nestao.
Bila je 1992. godina i, iako sam bio premalen da razumijem šta se oko mene događa, dovoljno dobro pamtim strah odraslih.
Jednog dana u kući je nastala panika.
Majka je plakala, rodbina je dolazila i odlazila, a kada bih pitao gdje je tata, niko nije znao šta da mi kaže.
Kasnije sam saznao da je grupa u kojoj je bio moj otac upala u strašan haos. Jedna granata pala je među njih. Ljudi su se razbježali, neki su zarobljeni, neki ranjeni, a za nekoliko njih nije se znalo ništa.
Među njima je bio i moj tata.
Nije pronađeno ništa što bi porodici dalo siguran odgovor šta mu se dogodilo.
Ali kako su prolazili dani, ljudi su počeli govoriti mojoj majci da se pomiri sa najgorim.
Ja to nisam prihvatao.
Svake noći sanjao sam isti san.
Tata dolazi prema našoj kući. Vidim ga kako prilazi, klekne ispred mene i raširi ruke.
Potrčim prema njemu.
Ali taman prije nego što me zagrli, neko ga pozove.
On ustane i ode.
Ja se probudim plačući.
Majci sam stalno govorio:
„Tata je živ.“
Ona bi me zagrlila, ali nikada ništa nije odgovorila.
Sjećam se i jednog pitanja kojim sam izluđivao cijelu porodicu.
Otac je imao automobil koji je obožavao.
Stalno sam pitao:
„Ko će sada voziti tatin auto?“
Niko nije imao snage da mi kaže da se možda nikada neće vratiti.
Prošli su mjeseci.
Zatim godina.
Pa druga.
Ja sam krenuo u školu.
O ocu se u kući sve manje pričalo, ali njegova fotografija je ostala na polici.
Majka se nikada nije preudala.
Kada bih je pitao zašto, govorila bi:
„Neke stvari srce ne može tek tako završiti.“
A onda, gotovo četiri godine nakon njegovog nestanka, dogodilo se nešto nevjerovatno.
Jednog jutra neko je pokucao na vrata.
Bio je poštar.
Donio je pismo.
Majka je pogledala ko ga šalje i doslovno se srušila na koljena.
Na koverti je bilo napisano ime mog oca.
Sjećam se da sam stajao pored nje i pitao:
„Mama, šta ti je?“
Ruke su joj toliko drhtale da nije mogla otvoriti kovertu.
Na kraju ju je otvorila moja tetka.
Pismo je bilo kratko.
„Živ sam. Ne znam kada ću moći doći. Molim vas, recite mom sinu da ga tata nije zaboravio.“
Majka je počela plakati toliko glasno da sam se uplašio.
A ja?
Ja sam samo rekao:
„Rekao sam vam.“
Kasnije smo saznali šta se dogodilo.
Otac je preživio događaj nakon kojeg je nestao, ali je završio u zarobljeništvu. Porodica dugo nije imala nikakvu pouzdanu informaciju o njemu.
Nakon mnogo vremena prebačen je na drugo mjesto, gdje je preko jednog čovjeka uspio poslati vijest da je živ.
Ali pismo nije značilo da će odmah doći kući.
Ponovo smo čekali.
Ovoga puta čekanje je bilo drugačije.
Znali smo da negdje postoji.
Majka je svakog jutra gledala kroz prozor.
A ja sam prestao sanjati onaj isti san.
Nekoliko mjeseci kasnije, jednog popodneva, ispred naše kuće zaustavio se automobil.
Majka je prva izašla.
Čuo sam kako je vrisnula.
Potrčao sam za njom.
Na ulici je stajao mršav čovjek u prevelikoj jakni.
Nisam ga odmah prepoznao.
Prošlo je nekoliko godina, a ja sam u glavi još imao lice svog mladog i snažnog tate sa fotografije.
Čovjek me pogledao.
Onda je kleknuo.
Raširio je ruke.
U tom trenutku ukočio sam se.
Bila je to potpuno ista scena koju sam godinama sanjao.
Samo ovoga puta niko ga nije pozvao.
Nije ustao.
Nije otišao.
Potrčao sam prema njemu i konačno dobio zagrljaj koji mi je godinama nedostajao.
Plakali smo svi.
Kasnije mi je otac rekao nešto što pamtim cijelog života.
Tokom najtežih dana stalno je zamišljao povratak kući.
Govorio je sebi:
„Samo da još jednom zagrlim sina.“
Danas sam odavno stariji nego što je moj otac bio kada je nestao.
Njega više nema među živima, ali smo nakon njegovog povratka dobili mnogo zajedničkih godina.
A njegov stari automobil?
Otac ga je ponovo vozio.
Kada sam dovoljno odrastao, naučio me da vozim upravo u njemu.
Godinama kasnije automobil je pripao meni.
Nisam ga mogao prodati.
I danas, kada sjednem za njegov volan, sjetim se petogodišnjeg dječaka koji je svima dosađivao jednim pitanjem:
„Ko će voziti tatin auto kada njega nema?“
I sjetim se da sam, barem jednom u životu, bio u pravu kada mi niko od odraslih nije vjerovao.
Moj tata se vratio.
