ODBILA SAM GA JER „NIJE MOJ NIVO“ – A ONDA SAM SAZNALA KO JE ZAPRAVO

Stigla sam ga taman prije nego što je ušao u auto.

 

„Izvini!“, povikala sam zadihana. „Možda ipak možemo popiti tu kafu.“

 

Okrenuo se, pogledao me i samo se nasmijao.

 

„Sad može?“

 

Bilo me je sramota jer sam znala zašto sam promijenila mišljenje. Pokušala sam da se opravdam, ali on me prekinuo:

 

„Ne brini, navikao sam da ljudi prvo gledaju odjeću, a tek onda čovjeka.“

 

Spustila sam pogled. Tada je izvadio ključeve, otvorio vrata Porschea i rekao nešto zbog čega sam poželjela da propadnem u zemlju:

 

„Auto uopšte nije moj. Pozajmio mi ga je prijatelj dok je moj kod majstora.“

 

Ostala sam bez riječi.

 

A onda je pokazao prema starijem automobilu parkiranom nekoliko mjesta dalje i dodao:

 

„Onaj tamo je moj. Ako ti kafa i dalje odgovara, možemo sjesti. Ali ovaj put bez gledanja ko šta vozi.“

 

Tog trenutka shvatila sam koliko sam pogriješila procjenjujući čovjeka samo po izgledu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *