Kroz tu prepisku saznam da su me mjesecima ogovarale i ismijavale iza leđa. Pisale su kako sam „naivna“, kako ništa ne primjećujem i kako mogu raditi šta žele jer vlasnika ionako nikada nema.
Ali onda sam pročitala poruku zbog koje mi je zastao dah.
Jedna koleginica je napisala:
„Samo da ova nova ne sazna šta radimo s novcem na kraju smjene. Ako provali, svi smo gotovi.“
Nisam mogla vjerovati šta čitam. Nastavila sam dalje i shvatila da su pojedine radnice mjesecima uzimale dio novca i prikrivale manjak na način za koji su mislile da niko neće otkriti.
Najgore od svega — planirale su da, ako kontrola nešto primijeti, krivicu prebace upravo na mene jer sam posljednja došla.
Napravila sam fotografije cijele prepiske i poslala ih ocu bez ijedne riječi.
Nakon deset minuta telefon mi je zazvonio.
Otac je samo rekao:
„Sutra dolazim. Nemoj nikome govoriti ko si.“
Sljedećeg jutra sve koleginice bile su na poslu kada se ispred kladionice zaustavio njegov automobil.
Ušao je, pozdravio ih i rekao:
„Dame, mislim da je vrijeme da upoznate pravog vlasnika.“
Sve su pogledale prema njemu.
A onda je prišao meni, zagrlio me i pred svima rekao:
„A ovo je moja kćerka.“
Tišina koja je nastala bila je nevjerovatna.




