SESTRA JE POSLIJE PET MJESECI KOME IZGUBILA SVA SJEĆANJA – A ONDA JE JEDNOG JUTRA POGLEDALA KROZ PROZOR I IZGOVORILA REČENICU KOJU NIKADA NEĆU ZABORAVITI
Moja starija sestra je prije skoro deset godina doživjela tešku saobraćajnu nesreću. Tog dana jedan telefonski poziv potpuno je promijenio život naše porodice.
Bila je u komi pet mjeseci.
Mama, tata i ja svakodnevno smo odlazili u bolnicu. Pričali smo joj, držali je za ruku i nadali se da nas negdje duboko ipak čuje.
Kada je konačno otvorila oči, mislili smo da je najgore iza nas.
Nije bilo.
Sestra nije znala ko smo.
Gledala je mamu kao potpunog stranca. Nije prepoznala tatu. Kada sam joj rekla svoje ime, samo me je zbunjeno posmatrala.
Ljekari su nam objasnili da je pretrpjela ozbiljna oštećenja i da je izgubila pamćenje.
Ali nije zaboravila samo ljude i događaje.
Morala je ponovo učiti gotovo sve.
Kako da pravilno drži kašiku. Kako da guta. Kako da ustane. Kako da napravi nekoliko koraka.
Čak su joj i jednostavne riječi predstavljale ogroman napor.
Jedan ljekar nam je rekao da se pripremimo na mogućnost da se stara sjećanja nikada neće vratiti.
Mama je izašla u hodnik i zaplakala.
Tata nije rekao ništa. Samo je sjeo pored njenog kreveta i uhvatio je za ruku.
Sljedeće dvije i po godine prošle su između bolnica, rehabilitacionih centara i banja.
Smenjivali smo se uz nju.
Neko je uvijek morao biti tu.
Najgore mi je bilo kada bi me pitala:
„A ko si ti meni?“
Svaki put bih odgovorila:
„Sestra.“
Ona bi se nasmiješila i rekla:
„Dobro.“
A sljedećeg dana bi ponovo pitala isto.
Vremenom je počela hodati. Govor joj se poboljšavao. Mogla je sama jesti i obavljati većinu svakodnevnih stvari.
Ali prošlosti nije bilo.
Pokazivali smo joj stare fotografije.
Na jednoj smo bile nas dvije kao djevojčice na moru.
„Ovo smo ti i ja“, rekla sam.
Dugo je gledala fotografiju.
„Lijepe smo“, odgovorila je.
Ali nije se sjećala tog dana.
Jednog jutra bila sam s njom u banji. Probudila sam se nešto ranije i primijetila da nije u krevetu.
Uplašila sam se.
Onda sam je ugledala.
Stajala je kraj prozora i gledala prema parku.
Prišla sam joj.
„Šta radiš?“
Nije odgovorila odmah.
Gledala je jedno veliko drvo preko puta zgrade.
Onda je tiho rekla:
„Ti si jednom pala sa trešnje.“
Ukočila sam se.
Nisam razumjela.
„Šta si rekla?“
Okrenula se prema meni.
„Pala si sa trešnje i tata te nosio u kuću. Mama je vikala na njega jer je rekao da ti neće biti ništa.“
Počela sam plakati.
To se zaista dogodilo.
Imala sam možda sedam godina.
Pala sam sa trešnje u dvorištu naše bake. Sestra je tada bila jedina osoba pored mene.
Nikada joj nakon nesreće nismo pričali o tome.
„Sjećaš se?“, pitala sam.
Izgledala je zbunjeno.
„Ne znam“, rekla je. „Samo mi je odjednom došlo.“
Odmah sam pozvala roditelje.
Mama mi prvo nije vjerovala.
Tog dana počeli smo joj pokazivati fotografije i pričati o starim događajima.
Neka sjećanja nisu izazivala ništa.
Ali kod drugih bi zastala.
Ponekad bi izgovorila neku sitnicu koju niko nije očekivao.
Jednom je pogledala fotografiju naše pokojne bake i rekla:
„Kod nje je uvijek mirisalo na pitu.“
Mama je ponovo zaplakala.
Bilo je tačno.
Malo po malo, počeli su se vraćati dijelovi njenog života.
Ne sve.
Neka sjećanja ni danas nema.
Postoje godine kojih se jedva sjeća i ljudi koje je morala upoznati ponovo.
Ali vratila nam se mnogo više nego što su nam doktori u početku davali nadu.
Danas živi gotovo potpuno samostalno.
Najzanimljivije je što se ona ne sjeća trenutka kraj prozora koji je nama promijenio sve.
Kada joj pričam kako je gledala u park i odjednom spomenula moj pad sa trešnje, samo se nasmije.
A ja tu rečenicu nikada neću zaboraviti.
Jer poslije dvije i po godine u kojima sam svakog dana gledala svoju rođenu sestru kako pokušava pronaći put do vlastite prošlosti, tih nekoliko riječi bilo je prvi znak da je negdje duboko u njoj još uvijek bila ona ista osoba koju smo poznavali cijelog života.
