Pukao mi je vodenjak, a muž je umjesto torbe za porodilište uzeo pribor za brijanje – kad mi je objasnio zašto, nisam znala da li da se smijem ili plačem
Bila sam u devetom mjesecu trudnoće i već danima smo čekali trenutak kada će naša beba odlučiti da dođe na svijet.
Torba za porodilište bila je spremna pored ulaznih vrata. Dokumenti unutra, stvari za bebu složene, moja odjeća spremna. Muž je čak nekoliko puta ponavljao da nema razloga da brinem jer je on „spreman za sve“.
Te večeri bilo je oko 22 sata.
Ustala sam sa kauča i krenula prema kupatilu kada sam osjetila nešto čudno.
Stala sam.
Pogledala prema podu i shvatila – pukao mi je vodenjak.
Srce mi je počelo lupati.
„Počelo je!“, viknula sam mužu.
On je skočio sa kauča kao da ga je neko polio hladnom vodom.
Rekla sam mu da uzme torbu za porodilište i provjeri jesu li dokumenti unutra, a ja sam odlučila na brzinu da se istuširam prije nego krenemo.
Ušla sam u kupatilo, a samo minut kasnije vrata su se otvorila.
Okrenula sam se očekujući da će me pitati gdje su ključevi od auta ili treba li mi pomoć.
Umjesto toga, ugledala sam svog muža kako stoji ispred ogledala.
U ruci drži pribor za brijanje.
Gledala sam ga nekoliko sekundi misleći da mi se priviđa.
Čovjek je stavio pjenu na lice i počeo da se brije.
„Jesi ti normalan čovječe?!“, viknula sam. „Što se sad briješ?!“
Pogledao me potpuno ozbiljno i rekao:
„Pa idem upoznati svoje dijete prvi put. Ne mogu ovakav.“
Nisam mogla vjerovati šta čujem.
„Beba neće gledati jesi li obrijan! Uzmi torbu!“
Ali on je nastavio.
„Ne radi se samo o bebi.“
„Nego o čemu se radi?!“
Tada je izgovorio rečenicu zbog koje sam, uprkos kontrakcijama koje su već počinjale, skoro prasnula u smijeh.
„Pa slikaćemo se. Neću valjda na prvoj fotografiji sa svojim djetetom izgledati kao da sam tri dana spavao na autobuskoj stanici.“
Gledala sam ga i nisam znala da li da ga zagrlim ili ga gađam peškirom.
„Ako se ne spremiš za dvije minute, prvu fotografiju sa djetetom gledaćeš preko telefona!“
Nikada ga nisam vidjela da se tako brzo obrije.
Za manje od dvije minute bio je spreman.
Ili sam barem mislila da jeste.
Izašli smo iz stana, ušli u auto i krenuli prema porodilištu.
Nakon nekoliko minuta pitala sam ga:
„Uzeli smo torbu, je l’ tako?“
Nastala je tišina.
Pogledala sam ga.
On je pogledao mene.
„Torbu?“
Mislila sam da ću ga zadaviti.
Čovjek se sjetio da se obrije za fotografisanje, ali je torbu za porodilište ostavio pored ulaznih vrata.
Okrenuli smo auto i vratili se.
Dok je trčao prema stanu, ja sam sjedila u automobilu i između dvije kontrakcije se smijala sama sebi.
Nekoliko sati kasnije rodila sam zdravu djevojčicu.
Kada su mu prvi put dozvolili da je uzme u naručje, potpuno se promijenio.
Čovjek koji je nekoliko sati ranije panično brijao lice stajao je pored mene, držao našu kćerku i plakao kao dijete.
Medicinska sestra nas je pitala želimo li fotografiju.
Pogledala sam muža.
On je pogledao mene.
„Vidiš da je vrijedilo što sam se obrijao“, šapnuo je.
Počela sam se smijati toliko da me zabolio stomak.
Ta fotografija danas stoji u našoj dnevnoj sobi.
Na njoj sam iscrpljena, raščupana i jedva držim oči otvorene.
Naša kćerka spava između nas.
A moj muž?
Savršeno obrijan.
Godinama kasnije i dalje mu prepričavam tu noć kad god počne pričati kako je bio „potpuno smiren“ tokom porođaja.
Naša kćerka sada već zna cijelu priču i svaki put kada je čuje kaže mu:
„Tata, mama se porađala, a ti si brinuo o bradi?“
On se samo nasmije i pokaže na našu prvu zajedničku fotografiju.
„Ali priznaj da tata dobro izgleda.“
I svaki put se nasmijemo.
Jer od svih stvari kojih sam se plašila pred porođaj, nikada nisam zamišljala da ću mužu morati objašnjavati da je torba za porodilište ipak malo važnija od brijanja.
