Kada dođe vrijeme da se prorijedi salata, blitva, cvekla ili drugo lisnato povrće, većina ljudi prve sitne listove jednostavno baci. Smatraju da su premali i da od njih nema velike koristi.
Međutim, naši stari su razmišljali drugačije.
Znali su da upravo ti mladi listovi mogu imati svoju vrijednost. Ako su zdravi i neoštećeni, često su završavali u kuhinji kao dodatak salatama, pitama ili drugim jelima. Ništa se nije bacalo bez dobrog razloga.
Osim toga, prorjeđivanje biljaka bilo je važan dio njege bašte. Kada biljke rastu pregusto, međusobno se takmiče za prostor, svjetlost i hranljive materije. Uklanjanjem dijela mladih biljaka, preostale dobijaju više mjesta za pravilan razvoj.
Iskusni baštovani nikada nisu čupali biljke nasumično. Pažljivo bi birali koje će ostaviti, a koje ukloniti, vodeći računa da razmak između njih bude ujednačen.
Još jedna zanimljiva navika bila je da prorjeđivanje obavljaju dok su biljke još mlade. Tada je mnogo lakše obaviti posao, a preostale biljke se brže oporavljaju.
Naši djedovi i bake često su govorili da se u bašti ne treba voditi samo količinom, već kvalitetom. Manji broj zdravih i snažnih biljaka često daje bolji rezultat nego veliki broj onih koje nemaju dovoljno prostora za razvoj.
Takav način razmišljanja primjenjivali su na gotovo svaku kulturu – od mrkve i luka do salate i cvekle.
Baštovanstvo ih je naučilo da ponekad treba ukloniti mali dio kako bi ono što ostane moglo dati mnogo više.
To nije bio gubitak, već ulaganje u budući rod.
Možda upravo zato njihove bašte nisu izgledale prenatrpano, već uredno i planski uređeno. Svaka biljka imala je dovoljno prostora da razvije snažan korijen i zdrave listove.
Da li vi prorjeđujete mlade biljke ili ih ostavljate da rastu onako kako su nikle?
