Na uglu glavne ulice, dok je vjetar nosio sitan snijeg po asfaltu, stajala je teta Rada sa malim drvenim stočićem i kartonskom kutijom punom pletenih čarapa. Minus deset je štipalo za prste, a ona je stajala u tankim rukavicama, pušući u dlanove da se ugrije. Čarape je plela noćima uz petrolejku, od ostataka vune koje bi joj komšinice poklonile. Nije prodavala da bi imala za nešto lijepo – prodavala je da kupi drva. Zima je došla rano, a peć u njenoj kući gutala je cjepanice brže nego što je ona mogla da ih plati. Ljudi su prolazili žurno, s kapama navučenim do očiju. Neko bi zastao, kupio par i rekao: „Držite se, bako“, neko bi samo skrenuo pogled.
Pred podne je vjetar postao jači. Rada je već razmišljala da pokupi sto i ode kući praznih ruku kad je pored nje stala crna limuzina. Sjajna, tiha, kao da ne pripada tom trotoaru. Vozač je izašao i otvorio zadnja vrata. Iz auta je izašao muškarac u skupom kaputu. Pogledao je čarape, pa Radino lice. U očima mu je zatreperilo nešto poznato. „Vi se mene ne sjećate“, rekao je tiho. „Ali ja sam živ zbog vas.“ Rada je zbunjeno pogledala čovjeka. Lice joj nije govorilo ništa.
„Prije trideset godina“, nastavio je, „bili ste medicinska sestra u seoskoj ambulanti. Ja sam bio dječak kojeg su iznijeli iz rijeke. Niko nije vjerovao da ću preživjeti. Vi ste me grijali svojim rukama, disali umjesto mene, i ostali pored kreveta cijelu noć.“ Rada je spustila pogled. Slike su se polako vraćale – mokra odjeća, plavičasto lice dječaka, njene ruke koje se nisu htjele predati. „Sjećam se djeteta… ali nisam znala šta je bilo s njim“, šapnula je. Muškarac se nasmiješio. „Odrastao sam. Studirao. Uspio. I tražio vas godinama.“
Kupio je sve čarape s kutije. Nije gledao cijenu. Zatim je dao znak vozaču. Iz gepeka su iznijeli nekoliko vreća s drvima i složili ih na trotoar. „Ovo je za večeras“, rekao je. „A za dalje…“ Iz džepa je izvadio vizitku. „Javite se. Imate krov koji prokišnjava, znam. Popravićemo. I peć.“ Rada je drhtala – ne od hladnoće, nego od nečega toplog što se vraćalo u grudi. „Ne treba meni mnogo…“ pokušala je. „Treba vam dovoljno da vam zima ne bude neprijatelj“, odgovorio je.
Limuzina je otišla tiho, ostavivši za sobom paru iz auspuha i gomilu drva. Rada je ostala da stoji, s praznom kutijom i punim srcem. Te večeri je naložila peć do vrha. Dok su se čarape sušile pored vatre, Rada je pomislila kako se dobrote nekad vrate tek kad čovjek zaboravi da ih je ikada dao.
