Baka Stana ustala je tog jutra ranije nego inače. U kuhinji je bilo hladno, ali ona je naložila vatru kao da se sprema doček za cijelo selo. Bio je nedjeljni ručak – onaj isti dan kad su joj djeca nekad dolazila sa porodicama, kad je dvorište bilo puno glasova, a sto kratak za sve. Dok je mijesila tijesto za pitu, tiho je brojala u sebi: „Za sina, za snahu, za unuče…“ Kao da će, ako ne izgovori imena, neko ostati gladan. Stavila je lonac s supom, meso u rernu, krompir da se krčka. Na prozoru je obrisala staklo da vidi kad će se pojaviti auto niz seoski put.
Vrijeme je prolazilo, a put je ostajao prazan. Baka je svakih deset minuta izlazila do kapije, podizala ruku da zakloni oči od sunca i vraćala se tiše nego što je izašla. Supa je bila gotova, pita rumena, meso zamirisalo po kući. U sobi je namjestila stolnjak koji čuva samo za „kad dođu djeca“, izvadila čiste tanjire i čaše, čak je na sredinu stola stavila stari buket suhog cvijeća koji joj je nekad unuka poklonila. Telefon je ćutao. Jednom je pokušala da nazove sina, ali se javila govorna pošta. „Sigurno su zapeli u gužvi“, rekla je sama sebi i dodala još drva u vatru, kao da će toplina prizvati korake.
Popodne se nagnulo prema večeri. Baka je sjela na stolicu pored šporeta i gledala u lonce koji su se polako hladili. U grudima joj se skupljala tišina. Sjetila se kako je nekad, kad bi kasnili, gunđala: „Uvijek ja čekam!“ Sad je čekala bez riječi. Uzela je kutiju u kojoj drži stare fotografije – djeca bosa u dvorištu, sin s prvim biciklom, unuka s razbijenim koljenom i osmijehom do ušiju. „Dobro je“, šapnula je. „Nek su živi i zdravi.“
Kad je sunce zašlo, začulo se kucanje na kapiji. Baka je poskočila, obrisala ruke o kecelju i požurila. Nisu bila njena djeca. Na kapiji su stajala troje mališana iz komšiluka, zbunjena i promrzla. „Bako Stano… mama je na poslu, nemamo šta da jedemo“, rekli su tiho. Baka ih je pogledala, pa kuću punu hrane koja je čekala one koji nisu došli. Nije pitala ništa više. Otvorila je kapiju širom. „Ulazite, djeco. Ručak je gotov.“
Djeca su sjela za sto koji je bio postavljen za njenu porodicu. Supa je ponovo zamirisala, pita se razlomila, smijeh se vratio u kuću. Baka je sipala tanjire drhtavim rukama, ali srce joj je bilo mirnije nego cijeli dan. Dok su djeca jela, jedno je podiglo pogled i reklo: „Bako, najljepša pita na svijetu.“ Baka se nasmiješila, onim osmijehom koji dolazi kad se tuga i radost sudare. Te večeri, njena kuća nije bila prazna. A hrana koju je spremila za one koji nisu došli, nahranila je one kojima je najviše trebala.
