Borili su se za nasledstvo pred njegovim vratima – a nisu znali da ih deda sve sluša

U maloj kući na ivici sela, deda je ležao na starom krevetu, tih i slab. Disanje mu je bilo plitko, a pogled često odlazio prema prozoru, kao da tamo traži nešto što je davno izgubio. U sobi je mirisalo na lijekove i ustajali čaj. Sve je bilo tiho – osim šapata iz hodnika.

Iza vrata, njegovi unuci nisu šaptali zbog brige. Šaptali su da se ne čuje njihova svađa.

„Kuća pripada meni, ja sam ovde proveo pola života.“
„Nemoj me nasmejavati, ti si došao samo kad je trebalo kositi.“
„Zemlja iza šupe je moja, tako je deda obećao!“

Reči su postajale oštrije, glasovi viši. Neko je udario šakom o zid. Neko je zapretio da će zvati advokata. Nisu se tukli samo oko imanja – tukli su se oko ko je „više zaslužio“.

Deda je sve čuo.

Nije imao snage da ustane, ali je imao snage da se seti. Setio se kako su kao mali trčali po dvorištu, padali u blato, kako ih je nosio na ramenima do potoka. Sećao se smeha, razbijenih kolena, prvih suza. A sada su, dok je on brojao poslednje dane, brojili kvadrate zemlje.

Pozvao je najstarijeg unuka da mu priđe. Glas mu je bio slab, ali pogled jasan.

„Doneseš mi onaj papir iz fioke…“

Unuk je izašao iz sobe sa nestrpljenjem u očima. Ostali su se odmah primakli, svaki sa svojom nadom. Znali su – to je testament.

Dok su se gurali oko stola, deda je polako potpisao novi papir drhtavom rukom. Nije rekao ništa. Samo je spustio olovku i okrenuo glavu prema zidu.

Tek kasnije, kad je advokat pročitao sadržaj, nastala je tišina teža od svake svađe.

Kuća i imanje nisu pripali nijednom od njih.

Sve je ostavio da se proda, a novac je namenio za dom za nezbrinutu decu u obližnjem gradu.

„Nisam hteo da vam ostavim razlog da se mrzite,“ pisalo je na kraju, „već razlog da se možda jednog dana setite kakvi ste bili dok ste još umeli da delite.“

Unuci su stajali kao ukopani. Niko nije znao šta da kaže. Sramota im je pekla obraze jače nego svaka psovka izgovorena ranije.

Kada su se vratili u sobu, deda je bio budan. Gledao ih je tiho, bez ljutnje u očima. Samo sa umorom nekoga ko je predugo čekao da ga se setite dok je još živ.

Niko mu nije prišao.
Niko nije rekao „oprosti“.

A to je, možda, bila njegova najveća ostavština – tišina koja ih je konačno naterala da vide koliko su izgubili dok su se borili da dobiju.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *