Lena je radila kao spremačica u velikoj poslovnoj zgradi na ulazu u grad. Plata joj je bila minimalna, a posao težak – po čitav dan je vukla kolica s kantama, ribala podove, praznila kante za smeće i čistila kancelarije u kojima su drugi sjedili za toplim stolovima. Živjela je sama u maloj, oronuloj kući na kraju naselja, tik uz željezničku prugu. Krov je prokišnjavao, zidovi su bili puni vlage, a peć je dimila kad god bi zapalila vatru. Muž joj je poginuo prije mnogo godina na gradilištu, djece nisu imali. Lena je ostala sama sa svojim poštenjem i molitvom pred spavanje. Nikada u životu nije uzela ni dinar koji nije njen.
Tog petka, pred sam kraj smjene, dok je gurala kolica preko podzemne garaže, primijetila je nešto tamno pored stuba, između dva parkirana auta. Bila je to skupa, crna kožna torba. Lena je stala, osvrnula se – nikoga nije bilo. Torba je bila malo otvorena. Zavukla je ruku da je zatvori, a unutra su se vidjeli snopovi novčanica. Evri. Mnogo evra. Ruke su joj zadrhtale, a srce počelo da lupa kao ludo.
U glavi su joj se smjenjivale slike: krov koji curi, kanta ispod plafona kad pada kiša, stari frižider koji se gasi, dug za struju zbog kojeg se boji svake opomene. Pomislila je kako bi s tim novcem mogla da sredi kuću, kupi novu peć, možda čak i da ode na more prvi put u životu. Niko je nije vidio. Mogla je uzeti torbu, skrenuti iza zgrade i nestati. Ali onda joj je kroz glavu prošla misao: „A šta ako je to nečiji novac za liječenje? Šta ako je neko prodao sve što ima da spasi nekog svog?“ Savjest joj se stegla u grudima.
U tom trenutku ugledala je muškarca u skupom kaputu kako užurbano ulazi u tamni terenac. Vrata su se već zatvarala. Lena je podigla torbu i potrčala za njim, gurajući kolica u stranu. „Gospodine! Gospodine, čekajte!“ vikala je dok joj je dah pucao od trčanja. Muškarac se nervozno okrenuo. Bio je to Marko, vlasnik velike firme u zgradi, poznat po grubom jeziku i kratkim živcima.
„Šta je sad?“ odbrusio je, nestrpljivo gledajući na sat. Lena mu je, zadihana, pružila torbu. „Ispala vam je… našla sam je pored auta.“ Marko je zgrabio torbu, otvorio je i vidio da je sve na broju. U torbi je bilo skoro 70.000 evra – novac za kaparu kojom je tog dana spašavao firmu od zatvaranja. Bez te torbe, stotine radnika bi ostale bez posla. Umjesto zahvalnosti, samo je promrmljao: „Dobro, u redu“, zatvorio vrata i odvezao se.
Nije rekao hvala. Nije joj ponudio nagradu. Nije je ni pogledao. Lena je ostala da stoji u hladnoj garaži, sa suzama u očima. Osjetila se bezvrijedno, kao da je nevidljiva. Te večeri je otišla kući pješice, umorna i gladna, sjela kraj peći koja je dimila i plakala u tišini. Prvi put je posumnjala u svoje poštenje: „Bože, da li sam budala što sam vratila torbu?“
Sutradan, u subotu ujutru, dok je krpila staru zavjesu, začula je buku ispred kuće. Teški motor kamiona i škripa kočnica. Izašla je u dvorište i zanijemila. Ispred njene kapije stajao je kamion pun građevinskog materijala, a iza njega isti onaj tamni terenac. Iz auta je izašao Marko, ovog puta bez skupe jakne, sa buketom cvijeća u ruci. Bio je blijed i umoran, kao da nije spavao.
Lena se uplašila. Pomislila je da dolazi da je optuži da je nešto uzela. Marko je prišao kapiji, otvorio je i stao pred nju. „Gospođo Lena… došao sam da vam se izvinim.“ Glas mu je bio tih. „Juče sam bio bezobrazan. Bio sam pod ogromnim pritiskom, firma mi je visila o koncu, dugovi su me gušili. Kad ste mi vratili torbu, bio sam u šoku. Odjurio sam i nisam imao snage ni da se zahvalim.“
Zastao je, pa duboko udahnuo. „Ali sinoć nisam mogao da zaspim. Stalno sam vidio vaše lice kako trčite za mnom. Shvatio sam da ste mogli uzeti taj novac i promijeniti svoj život. A niste. To ne radi svako.“ Spustio je buket na ogradu i pokazao rukom prema kamionu. „U tom kamionu je sav materijal za novi krov, fasadu i izolaciju. Moji ljudi će vam danas srediti kuću. Nećete platiti ništa.“
Leni su suze krenule niz lice. „Ali… ja to ne mogu prihvatiti…“ „Možete“, rekao je tiho. „I morate. To je najmanje što mogu učiniti.“ Zatim je dodao: „I još nešto. Ako hoćete, od ponedjeljka nećete više čistiti hodnike. Treba mi neko pošten da vodi održavanje u mojoj firmi. Plata je tri puta veća, imate osiguranje i normalno radno vrijeme.“
Tog dana, cijelo naselje je gledalo kako kamion istovaruje crijep, a radnici skidaju stari, truli krov s Lenine kuće. Marko je sjedio s njom u dvorištu, pio kafu iz okrnjene šolje i slušao njenu priču. Lena je dobila novu kuću i mir u srcu, a Marko je dobio nešto što nije imao godinama – miran san. Jer novac može riješiti probleme, ali samo poštenje liječi čovjeka iznutra.
