Kada je umro stari gazda Petar Kovačević, u selu se danima šuškalo više o podjeli imanja nego o sahrani. Petar je bio tvrd, ali pravedan domaćin; govorio je da zemlju treba dijeliti po srcu, a ne po pohlepi. Iza sebe je ostavio plodnu dolinu uz rijeku, s kućom, voćnjacima i štalom, ali i strmo, zapušteno brdo puno kamena, drače i zmijskih rupa koje su svi zvali Krševi. Braća su odrasla pod istim krovom, ali nisu nosila isti karakter. Stariji, Vuk, navikao da zapovijeda, brzo je preuzeo ulogu „glave kuće“. Mlađi, Marko, bio je tih, vrijedan i više je slušao nego što je govorio.
Četrdeset dana nakon sahrane, Vuk je razastro mapu imanja po stolu, zapalio cigaru i presjekao: „Dolinu uzimam ja. To je jedna cjelina – kuća, njive, voćnjak. Ti uzmi Krševe. Tebi pogled, meni rod.“ Komšije su ćutale, a Marko je potpisao bez pobune, uzeo očevu staru motiku i sišao s kućnog praga bez ičega osim zavežljaja. Neki su mu šapnuli da ide na sud, ali on je samo rekao: „Zemlja nije kriva. Kriv je čovjek kad je slijep.“
Godine su prolazile. Vuk se bogatio, podizao nove zidove, kupovao stoku, a njegov smijeh se čuo nadaleko. Prolazeći pored brata, znao je da dobaci kako će mu poslati malo brašna „da ne glođe kamen“.
Marko je, s druge strane, krčio krš rukama do krvi, slagao suhozide, dovlačio zemlju u vrećama i sadio luk i krompir među stijenama. Ljudi su ga žalili, dok jedne godine nebo nije presjekla suša kakvu selo nije pamtilo. Rijeka u dolini se povukla, Vukove njive su ispucale, stoka je mukala od žeđi, bunari su davali samo blato. A gore, među stijenama, Marko je zamahnuo pijukom u usku pukotinu – i iz kamena je šiknula hladna, bistra voda. Izvor je napojio njegove koze i male bašte, pa su se Krševi zazelenjeli usred žege.
Kad je Vuk došao slomljen i žedan, Marko mu je bez riječi pružio krčag. Kasnije su zajedno poveli vodu do doline, spasili stoku i selo. Izvor su nazvali Bratova suza, da podsjeća kako se prava vrijednost često krije tamo gdje je niko ne traži.
